Priča o velikoj igri - 11.dio

Stiže brzoglas

U našu ravnicu poruka stiže. Da bolje čuju, svi se približe.
Svaka životinja znati je htjela što im to nosi hitra gazela.
Kada je konačno došla do daha i oporavila se od velikog straha
jer vidje lava da prema njoj kreće, a nije znala da ju pojest neće,
koliko god je mogla glasno izreče poruku da svim' bude jasno
što nojevi crni kraljevskog roda, plave krvi i otmjena hoda
imaju reći ovome svijetu - riječ je, dakako, o nojometu.

"Oj, sivoperci, izrode naš..." - poruka počinje ljupko baš,
"Do nas je dopro nekakav glas da želite biti bolji od nas.
Ako je vaša namjera bila proslavit nojeve sivih krila
možete odmah zaboravit na to i vratiti svoje glave u blato
jer za drugo niste - to upamtite, samo nojevski rod sramotite.
Aj, al' ste smiješne vi budale ružnoga perja i pameti male
pa ne vidite da vam se smije sav svijet
- neće vam pomoć' ni taj vaš nojomet!
Uostalom, i to je glupost prava, to svatko normalan uočava,
jer kakvog smisla može imati trčanje za hrpicom suhih vlati
što loptom ju zovete (čudne li riječi). Ne sanjajte o slavi i sreći!

Mi, crnoperci, nojevi pravi dozvolit nećemo da se zaboravi
da jedino nas se štovati može! Vas da se slavi?! Ma sačuvaj Bože!
I zato vam sad ovo poručujemo: mi u svemu uvijek pobjeđujemo,
pa ćemo i vama u igri toj pokazati tko je bolji noj,
porazit vas tamo na vašem terenu i te vaše snove u istome trenu
rasplinut u dim...
Dakle, da sada svršimo s tim.
Kad sunce sedmi put dođe u zenit, mi ćemo snage naše odmjerit!"

Tako završava poruka ova. Gazela je rekla od slova do slova
riječi teške k'o čitava stijena. U nojevska srca se uvukla sjena.
Stoje svi redom pognutih glava. Tuga je njihova pogodila lava.
Krene Toma i pred njih stane. Riječima ih sjeti na one dane
kad su se rađali njihovi snovi, kad su savez sklopili novi.
Sjeti ih on na obećanje svoje... "Nitko neće vrijeđat životinje moje!"
- rikne lav - "Dignite glavu! Pokazat ćemo mi njima igru pravu!
Vi sivoperci ste dobri igrači i ja ne vjerujem u to da oni su jači.
Upamtite jedno - vi ste krivi što ova ravnica tako veselo živi!
Izrod ste njima, al' nama ste rod. Mi tu, svi skupa, vaš smo narod.
I ponosno krenite vi u boj za ravnicu ovu, za narod svoj!"

Riječi su Tomine ponosa pune. Hrabrost i ljubav svim' srca napune.
I tad se oglasi najmanji noj: "U boj! U boj za narod svoj!!!"

...a što se dalje zbilo, ma saznat ćete, već znate kad...

©2008 Sandrine

Što je prije bilo

Priče za djecu

Novi nastavak

Dan palačinki

Volite li palačinke? Koje šašavo pitanje… Postoji li uopće netko tko ih ne voli? Znam da će vam po ovakvoj vrućini zadnje biti na pameti višesatno pečenje čitavog brda palačinki, ali ipak, onako za gušt i na opću radost klinaca, ponekad se možemo sasvim fino zabaviti organizirajući dan palačinki.
Eto, tako samo i mi nedavno imali jedan takav dan. Kišilo je toga proljetnog dana i zaista nije bilo nikakve nade da bismo se mogli zabaviti izvan kuće.Nije mi se ustajalo iz kreveta jer me već sama pomisao na dosadno tmuran, ma baš ljigav dan, navodila na ideju da ga jednostavno prespavam. No, nije to baš tako lako ostvarivo kad imate male gnjavatore u kući kojima svaki čas baš nešto jako treba. "Ma, djeca su, i njima je dosadno“- pomislila sam i u tome trenu mi je sinula ideja. Svakodnevno se trudim kuhati raznoliku hranu da bi moji ukućani pojeli sve što je potrebno za zdrav razvoj, no i to ponekad dosadi. Stoga sam odlučila toga dana proglasiti – dan palačinki!


Lica mojih dečki ozarila su se već ranim jutrom kad sam svečano najavila da "danas klopamo samo palačinke“. Smutila sam najveću zdjelu punu osnovne smjese za palačinke koja je u svakom trenutku bila spremna za neki novi dodatak. Za zagrijavanje, za doručak, smazalo se nekoliko klasičnih palačinki namazanih marmeladom, čokoladom, medom ili samo malo posute šećerom, uz šalicu mlijeka. Nastavak je slijedio za ručak kad se na stolu našla krem juhica s fritatama, koje su zapravo ništa drugo nego zarolane i na kolutiće narezane slane palačinke. Nakon juhice, slijedila je špinat torta od palačinki i pohane palačinke punjene pršutom, sirom i gljivama.



Kad smo konačno malo odahnuli od slasnoga ručka s tri verzije palačinki, trebalo je smisliti i neki desert. Nisam se tu puno premišljala. Moja cool prijateljica Roler, „kraljica palačinki“, nedavno mi je dala ideju napravivši Schwartzwald palačinke. Naravno, u samo par minutica na tanjuru su se crnile čokoladne palačinke punjene kremom od višanja i šlagom. Nestale su brzinom munje, onako slatko-kiselkase, u našem „mmmmm“ uzdahu, dok smo mljackali zadnje zalogaje…


Tek što smo se oporavili od te divote, shvatila sam da smjesa još nije potrošena, a u hladnjaku ima sira i vrhnja baš koliko treba da napravim zapečene palačinke sa sirom….
Zadnjih nekoliko palačinkica milo nas je gledalo s tanjura dok smo u već kasnim večernjim satima očajnički tražili rupicu u našim želucima kamo bi možda mogli ugurati još poneki slatki zalogajčić…



Zapravo mi je dan koji je imao sve predispozicije da bude samo još jedan dosadan kišni dan – bio prekratak za sve one palačinkaste specijalitete koji su se rađali u mojoj glavi. Ovo je bio samo početak. I zapravo, koliko god ne volim kišne dane, negdje u dubini duše priželjkujem jedan takav, samo zato da bih imala razloga, na radost mojih proždrljivaca, ponovo proglasiti – dan palačinki.

recepti:
Špinat torta od palačinki
Schwartzwald palačinke na moj način

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Naše priče

Nova priča

Mastermind - otkrijte pravu kombinaciju

Upute za igru:
Kliknite na jedno od 5 polja da mu promijenite boju - možete birati jednu od 5 boja (svakim se klikom mijenja boja). Kada složite svoju kombinaciju, kliknite "done". Za svaku pogođenu boju na pravome mjestu dobit ćete bijeli kamenčić, a crni za pogođenu boju, ali na krivome mjestu. Ta vam je informacija korisna za sljedeću kombinaciju. Možete li pogoditi pravu kombinaciju u 10 ili manje pokušaja? Probajte!

Lego city

Igrice

Puzzle 2

Priča o velikoj igri - 10.dio

Uhoda

Crni su nojevi kraljevske krvi navikli uvijek u svemu bit prvi.
Ispod je časti u njihovom svijetu da netko je bolji u - nojometu.
"Uostalom," - misle - "taj nojomet što je? I čemu uopće udružiti noje
da trčkaraju bez veze k'o muha bez glave radi neke hrpice granja i trave?"
"Ma to mogu smislit samo budale, a sivi su ionako pameti male..."
javi se jedan noj mrka lica. "Samo njih može zanimat ta trica!"
dodaje drugi otmjenih krila. No, kakva god ta glupost bila
ne da mira crnome rodu. Odlučiše zato poslati uhodu.

Taj je zadatak dobila ptica - izgled joj ružan, a ime Crkavica.
Crnoga tijela i mrska lica, lešina trula prava joj poslastica.
Uhoda krene na svoj zadatak ne sluteći koliko će biti kratak
jer tajne tu nema - svi sve već znaju i pri tom se dobro zabavljaju.
I pravila igre lako je čuti jer o nojometu zapravo nitko ne šuti.
Saznat sve možeš u jednome trenu i vidjeti sve to odmah na terenu.
Puka slučajnost sivoga roda već je dobrano postala moda!

Uhoda mrski brzo se vrati crnim nojevima izvještaj dati.
Slušaju pažljivo riječ svaku ne bi li negdje pronašli kvaku
što li to vuče životinjski svijet da tako vole taj nojomet.
Poduzet se mora nešto podhitno jer samo je jedno crnima bitno:
u svemu najbolji moraju biti i svoje glave slavom okititi.
Odluka stoga bila je jasna i poruka važna poslana brzoglasna...

...a kakva je to poruka bila, saznat ćete sljedećeg vikenda...

©2008 Sandrine

Što je prije bilo

Priče za djecu

Novi nastavak

Priča o velikoj igri - 9.dio

Dobar glas daleko se čuje

Prolaze dani u zabavi novoj što sreću je donijela ravnici ovoj.
Tu se sad sasvim drukčije živi, a za to su mladi nojevi krivi.
Životinjski svijet sa smiješkom na licu čuva svoju neobičnu ravnicu.
Prolaze mnogi putnici tuda i čude se kakva je to igra luda
što nojevi je igraju i svi u njoj uživaju...

Vijest se nosi nadaleko i naširoko, mnogo dalje nego što vidi oko,
a zbilja je velika ravnica stara tu negdje blizu Kilimanjara.
Moram vam reći, dragi moji, da i drugi svijet ovdje postoji.
Nekada davno ovaj naš dio nije ovako sretan bio.
Životinjski svijet zna okrutan biti i mnoge bi nas priče mogle rastužiti.
Tu su se našle razne sudbine - onih ostavljenih od svoje rodbine
il' protjeranih zbog tuđe vlasti i moći i onih što slučajno ovdje će doći...

I kako u svakoj nesreći ima sreća, zajednica je ova bivala sve veća
jer ravnica što je do tad mirno snivala i svoje bogato srce skrivala
sasvim je nepoznata bila prije i nitko baš ni slutio nije
da tu može život nastati novi, da tu će se rađati veliki snovi...

Eto, još tad se priča pokrenula, kad je obitelj nojeva krenula
iz svog rodnog kraja, tražiti sreću daleko od zavičaja,
jer svome je rodu izrod bila - siva su pera njihovih krila.
Pravi se noj crnim perom diči, za sive nema mjesta u kraljevskoj priči.
Pa su kraljevski nojevi krvi plave u progonstvo otjerali naše sive glave.

I nitko nije mogao ni pomisliti da će se baš ovakva stvar desiti!
Vijest što se širila iz naše ravnice bila je k'o pljuska u kraljevsko lice!
Crni su nojevi u svome selu ljutito slušali priču veselu
o prijateljstvu, ljubavi, slozi i sreći. Njihov je bijes bio sve veći.
Ne može se tako sive nojeve slaviti, a na crne kraljevske gotovo zaboraviti!
U njihovim se glavama osveta kuje dok se dobar glas nadaleko čuje...

...a kakvu su to osvetu smislili, saznat ćete u sljedećem nastavku...

©2008 Sandrine

Što je prije bilo

Priče za djecu

Novi nastavak

Deutchland, Deutchland - Auf wiedersehn!

Tako se pjevalo sinoć nakon utakmice! Gradom su odjekivale sirene automobila, trubile navijačke trube, vijorile se zastave, cijeli je grad bio prekriven crvenim i bijelim kockicama. Slavilo se dugo, slavila se čak i utakmica između Poljske i Austrije, zbog onog zadnjeg gola u sudačkoj nadoknadi koji je tog trenutka bio kao još jedan gol za Hrvatsku.
Mislila sam da ću ovu svima nam važnu utakmicu pratiti u društvu velikog broja navijača, negdje u centru grada sa svojom obitelji, baš kao i onu prošlu. No sasvim neočekivano i iznenadno, naša se predutakmična euforija pretvorila u ružan san koji je mogao završiti u najgoroj mogućoj varijanti. Na sreću, bili smo baš u pravo vrijeme na pravome mjestu i na kraju smo ipak slavili.
Netko ovako:

a netko ovako (ono tužno lice je baš zbog ovoga):

Bolničke su sobe, iako pune, bile živahne i u njima bolest nije stanovala u tim trenucima. I tu se disalo za kockastu ekipu tamo u Klagenfurtu i navijalo se kao da smo svi tamo. Svi su tv-prijemnici bili uključeni. Živo se pratila i komentirala svaka akcija i svi smo s nestrpljenjem čekali sučev zvižduk. I nikome nije bilo važno zbog čega je baš tu gdje je. O tome se razmišljalo kasnije.

Svoj toj dragoj dječici želim što brže ozdravljenje i da sljedeću utakmicu gledaju u nekom veselijem okruženju.

Slavlje se nastavilo i danas, pogotovo u našem vrtiću. Klinci su već ujutro pod "punom ratnom spremom" napravili pravi dar-mar! Jadne tete! Ma neka, nek' se dječica vesele!

A vi, dragi roditelji, nađete li se u situaciji da vam dijete naoko bez ikakvoga razloga počne oticati i uz to se pojavljuju i crvenilo i plikovi, nemojte čekati da to samo prođe, osobito ako je zahvaćeno područje usta i/ili vrata. Obavezno se javite liječniku koji će pratiti razvoj događaja i na vrijeme poduzeti potrebne mjere.I pokušajte se prisjetiti svih detalja o tome što je dijete radilo, jelo i pilo u zadnjih 24 sata. Tako ćete izbjeći neugodne situacije, nimalo bezopasne, baš kao što smo i mi moguću tragediju ipak zamijenili slavljem.

Ah, da, petak je, trinaesti... jeste li dobro zavezali cipele? Pazite da ne prolazite ispod skele, zaključajte vrata stana i zatvorite prozore. Ne prolijevajte vodu iza ponoći...sutra je subota, četrnaesti...

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Naše priče

Nova priča

Austrija 0:1 Hrvatska

Došao je i taj dan. Pripreme su završene. Pjesmu, onu glavnu, najljepšu, pjevamo na sav glas (upomoć, grlo me boli za krepat, al moram pjevat), sva oprema je na nama, trubice nam probijaju uši, ali nije teško kad se zna zbog čega sve to. I spuštamo se prema centru grada. Tamo pratimo utakmicu.
Oduševljenje već u četvrtoj minuti. Odjekuju trube, petarde i razdragani uzvici. Malo se ljutimo na suca, ali KMJM (prosto je pa samo kratice). Eto, i to ste dočekali od mene. No nervoza je veća kako tekma odmiče - ta lopta mora da je podmićena, nikako da skrene tamo gdje treba! Ma KJJM - opet prostote. I tako smo malo nervozni, ali najviše sretni, dočekali kraj. POBJEDA!!!!
Iako zapravo ne volim jedanaesterce jer to mi jednostavno nije to, ovaj put mi nije nimalo krivo. E baš neka je bio taj jedanaesterac, samo zbog onog suca koji se u nekoliko važnih trenutaka pravio blesav - ništa ne vidim, ništa ne čujem. Hm...ma KMJM! Bitno je da naši vatreni imaju tri boda!

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Naše priče

Nova priča

NAPRIJED VATRENI !!!

NAŠOJ NOGOMETNOJ REPKI ŽELIMO PRVU

U NIZU POBJEDA NA

EUROPSKOM PRVENSTVU 2008

" NEK JAČE KUCA TO SRCE VATRENO "

©2008 Sandrine

Pogled unatrag

Pogledaj me

Pogledaj me opet

Naše priče

Ovo je mala zbirka pričica iz našeg života. Ne želim da to bude dnevnik, već zbirka zanimljivosti koje se dešavaju kako u našoj, tako isto, vjerujem, i u tisućama i milijunima drugih obitelji. Ujedno, ako netko od vas roditelja koji navraćate na ove stranice ponekad dođe u situaciju da se pred svojim djetetom osjeća kao totalni bedak, sigurno će u ovim pričicama pronaći sličnu situaciju i uvjeriti se da nas ima još bedaka (hehe)! Ali i mi smo bili djeca, pa mislim da smo i mi naše roditelje često tako uveseljavali, zar ne?!
Pa, krenimo redom:

1. Vežite se, krećemo
2. Napokon sunce!
3. Kruh naš svagdašnji
4. Dan očeva (u dvije priče)
5. Mojoj noni
6. Prvoaprilski doručak iliti kako se dočepati slatkiša
7. Djeca i računalo
8. Kak se delaju fanjki, štrukle i kisela bela juha
9. Svečano "puštanje u pogon" novoga izdanja
10. Stvarnost? Ili ipak samo laž i gluma...još jedna priča o slatkišima
11. Austrija 0:1 Hrvatska
12. Deutchland, Deutchland auf wiedersehn!
13. Dan palačinki
14. Djeca stvaraju
15. Ljetno kuhanje iliti kako uštediti vrijeme i novac
16. Muke po školskoj užini...
17. Natrag k vama
18. Halubje od Antonje do Pepelnice
19. Dječji maškarani Korzo - Rijeka 2009
20. Nagrade, nagrade...(in english also)
21. Jelovnici mojeg proljeća
22. Škola pred vratima
23. Priča o žitnim pahuljicama
24. Dječaci u kuhinji
25. Joystick, hrenovke i svinjska gripa
26. Traže se udžbenici!
27. Najezda stršljena - kako se zaštititi
28. Muke po majci i pubertetu... ili obratno
29. Sveti Nikola, dragi Nikola
30. Zima počinje u punome sjaju!
31. Božićna molitva
32. Novogodišnja...

©2008 Sandrine

Stvarnost? Ili ipak samo laž i gluma...još jedna priča o slatkišima

Ah, ti slatkiši...
Ponekad se pitam zašto uopće postoje ili zašto ne postoje samo slatkiši pa da se ne mučimo s pitanjima kad je previše, koliko i koliko često smijemo pojesti. Tada ni klinci ne bi imali potrebu smišljati razne načine kako de dokopati tih primamljujućih zalogajčića. Neki to pokušavaju "po skrivečki", kad nitko ne gleda, pa kad se otkrije, oni o tome misterioznom nestanku, naravno, pojma nemaju. No neki razvijaju posebne tehnike uvjeravanja i iznuđivanja, baš kao moj mlađi sin. Već sam pisala o jednoj takvoj zgodi, no ovo što ću sad napisati, zaslužilo je Oscara za najboljeg glumca, ali i za režiju i scenarij, sve u jednoj osobi.

Kraj je radnog vremena. Zatvaram za sobom vrata ureda žureći po moje nestašno zlato koje me nestrpljivo čeka u vrtiću. Nalazim ga na klackalici u živahnom razgovoru s prijateljem i jedva da je vidio da sam došla. Prilazi mi polako, žalosnoga pogleda, no ne želi mi reći što ga muči. Sjedamo u auto i odlazimo kući. Nema ni trune one njegove zaigranosti, kad ga moram opominjati kako se sjedi dok se vozimo i slične stvari. Ni kod kuće nije puno bolje. No u nježnom zagrljaju ipak mi kroz plač otkriva uzrok svoje tuge.
"Bila su dva rođendana u vrtiću i dvije torte su jeli, a ja nisam dobio ništa..." - njegova tuga je ogromna i suza je sve više - "Ni za doručak nisam dobio ništa, a drugi su Nutelu jeli..." - nastavlja.
Da odmah pojasnim, problem je u tome što je dva dana muku mučio s bolnim želucem i povraćao, pa sam kao brižan roditelj zamolila tete u vrtiću da pripaze da se ne bi sve ponovilo i da izbjegavaju dati mu slatkiše. I on je to znao jer sam ga još toga jutra prije vrtića upozorila neka ne jede bombone. Zapravo je jadan čitav vikend bio na dijetalnoj prehrani i naravno, bez slatkiša.
Pokušala sam njegovu tugu ublažiti objašnjenjem da nisu tete krive što nije dobio tortu i Nutelu jer su samo poslušale moje uputstvo i pazile na njegovo zdravlje. Dok sam ga tako tješila, zaspao je.
Kad se probudio bio je gladan. "Molim te, mogu li barem neki keksić dobiti..." - molećivim me pogledom uspio nagovoriti. Dala sam mu punu zdjelicu petit keksića, a on ih je zadovoljno pomljackao, uvjeravajući me kako mu neće biti ništa od toga. I tako je prošao taj dan. Žalosno dijete bilo je zadovoljno i s tim, meni najprihvatljivijim, a njemu inače "zar samo to" slatkišem.
Drugoga jutra u vrtiću, u ranojutarnjem razgovoru sa simpatičnom tetom, mojom imenjakinjom, začudila sam se svojoj glupoj naivnosti. Pričajuči o jučerašnjem danu, slučajno sam spomenula njegovu veliku žalost od koje je čak i zaspao - inače njega je gotovo nemoguće natjerati na popodnevno spavanje, pa sam se time zapravo htjela pohvaliti. Teti S. se oko glave odjednom stvorila kruna upitnika kad sam joj rekla da je bio žalostan zbog torte. Kako je ona uistinu izgledala zbunjeno, ispričala sam joj cijelu priču prethodnoga dana. Izraz njenog lica davao mi je poruku koju do tada uopće nisam naslućivala - u stilu "eh, koja sam ja budala, i ja svašta vjerujem". Moj se dragi sinčić za to vrijeme, nedaleko od nas, presvlačio i slušao razgovor. Teta S. i ja smo ga u istome trenu pogledale.
"Imaš li mami što za reći, mladi gospodine?" - upitala ga je, a on je kiselo nasmiješenog lica malko pognuo glavu izbjegavajući moj pogled i teško uzdahnuo. Kako odgovora nije bilo, pitanje se ponovilo.
"Pa...imam..." - tiho je i usporeno rekao glasom punim krivnje.
"Jesi li jeo tortu jučer?" - postavila je teta, onako značajno, novo pitanje.
"Jesam" - čuo se tihi i otegnuti odgovor.
"Jesi li dobio komad od svake torte?" - nastavila je.
"Jesam" - opet je otegnuo.
"A jesi li dobio Nutelu za doručak?"
"Jesam" - uzdahnuo je.
"A što si mami ispričao?"
"Pa malo sam lagao..." - priznao je vidjevši da nema kud.
"I imaš li što mami reći?" - ponovilo se početno pitanje dok sam ja u svojoj glavi zamišljala i ponovo proživljavala njegove jučerašnje tužne poglede, suze, duboku i naizgled iskrenu bol.
Ja, koja znam gotovo sve o laganju, zavaravanju, izokretanju istine i sličnim stvarima u kojima sam, kao klinka i tinejđerica bila majstor, tako sam naivno nasjela na jednu odlično odglumljenu cjelopopodnevnu priču...
Ja, koja sam zapravo cijelo vrijeme žalim svoju djecu uvjerena kako će im biti teško s takvom mamom kojoj neće uspjeti (bar do sada nisu) ništa smuljati, nisam niti pomislila da sve to nije istina...
Eh, koja sam ja budala, i ja svašta vjerujem...

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Naše priče

Nova priča