Sandrine's: travnja 2008

Kak se delaju fanjki, štrukle i kisela bela juha

Baka Milka, Turopoljka, imala je veliki utjecaj na moj današnji način kuhanja. Mnoga jela iz moje kuhinje potječu upravo od nje. Većinu onoga što danas kuham naučila sam gledajući baku pored njenog šporeta na drva, s rupcem na glavi, fertunom na sebi i s kuhačom u ruci. Voljela je ona kad bih se ja motala oko nje dok je na drvenoj dasci mijesila i stvarala čarolije od tijesta i raznih nadjeva. Voljela sam i ja kad bi mi ona rekla da joj mogu pomoći mijesiti tijesto ili bar polizati zdjelu, netom ispražnjenu, u kojoj je namjerno ostavljala malo nadjeva koji se „nikako nije dao na žlicu“…
Jelo koje sam osobito voljela, njeni su fanjki. Jako mi je drago što i moja obitelj uživa u tom jelu baš kao i ja. Eh, da baka Milka vidi moje fanjke, bila bi ponosna…
Evo ih, kao uspomena na nju…

(Fanjki, štrukle i kisela bela juha)

Prethodna priča

Naše priče

Nova priča

Priča o velikoj igri - 3. dio

Radosti igre

Tonči i Jere za loptom odjure. Nabasa na njih noj zvan Jure.
I Jure je mladac lude glave. U čudu gleda tu hrpicu trave
što ova je dvojica gone pred sobom. "E baš smo tili popričati s tobom"
" Oš se pridružit?" - Jure pristane. Trčat i on za loptom stane.
Smije se, skače, veselo ciče. "Ovo je dobro!" glasno poviče.

Čuli viku i drugi noji. Cijelo jato pod drvetom stoji.
Prate trojku pogledom svojim. Imena evo da vam nabrojim:
Ante, Šime, Mišo i Mate, Tin, Zvone, Bere. Sada ih znate.
"Ča nas je više to bit će bolje, ajte i vi s nama u polje!"

Da je za radit, oni bi stali, ali za igru i srce bi dali.
S veseljem i oni pojure u trk. A lav iz daljine oblizuje brk.
Želudac mu prazan podig'o tužbu pa milo gleda nojevu družbu.
Životinje druge odmahuju glavom. "Ako ih zgrabi bit će to s pravom.
Po život je opasna livada ova, tko se tu nađe hrana je lavova."

I zbilja, kad razmislim malo bolje, prazno je uvijek ovo polje.
Na njem' je meka i sočna trava, al tko tu dođe - ode mu glava.
Livade druge uvijek su pune. Odjednom lav iza grma sune
i krene u lov napeta brka - bit će to, čini se, prava strka!
I taman kad je bio na pola puta rika se zrakom prolomi ljuta.
Zaustave lava njegovi mladi. Srdito riče, al što da se radi.
Ljutito gleda laviće svoje kako pred njim bez straha stoje.
"Nemoj ih, tata!" jedan poželi. "I mi bi se s njima igrati htjeli!"
Strese lav na to kuštravu grivu "Tko vas nauči nauku krivu?!
Nojevi nisu za igru par! Oni su hrana - u tome je stvar!"

Strašnu riku i nojevi čuše i strah se uvuče u pernate duše.
Tek sada shvate da livada ova tu je u gaju obitelji lavova.
Bez pitanja tu su na tuđem terenu. Za ručak bi mogli pasti u trenu.
I svak' tko to vidje osta bez daha, premrli svi su od velikog straha.
I nojeve majke već su stigle pa su na djecu galamu digle.
Kude ih, psuju, tjeraju kući, neke će čak i šibu izvući.
"Neće te spasit' ta faca mazna, nego požuri, čeka te kazna!"
Antina mama ljutito reče. Ni Mate nije bolje sreće.
I Beru majka za krilo vuče. Tinu kazna slijedi kod kuće.
"Aj, kuku meni!" Zvone plače. Netko će danas napunit gaće!
Ni drugi nisu bolje prošli kad su konačno kući došli.
Sad svi doma u kazni sjede i tužno loptu na livadi glede,
i svi redom na igru misle pa su im duše od tuge se stisle.

I sunce se smrklo, oblak navuče, od jada grom u daljini puče.
A na ravnici svo sada blago odmahuje glavom. Nije im drago
što lav gladan osta...
...na koga će krenut?
I eto što napravi nojeva igra! Od straha srce svima zaigra -
tko ručak će biti? - to ne da im mira. No nebo drugačiju muziku svira...

...a što se dalje zbilo, saznat ćete sljedeći put...

(osim slika)

Što je prije bilo

Priče za djecu

Novi nastavak

Priča o velikoj igri - 2.dio

Jutarnji nemir

Sunce se smješka, vjetrić veseli. U igru se i on uključiti želi
pa loptu ponese i digne frku, al sustižu nojevi loptu u trku.
A onda se sjete i smijat se stanu i udare loptu na drugu stranu
pa za njom trče k'o dvije budale, koliko god su im noge dale.

Sva ta galama lava probudi. On na to riknu: "Šta vam je ljudi?!
U ranu zoru tolika dreka, a postelja još mi topla i meka.
Spavat ne mogu od tolike buke. Pojest ću nekog i skratit muke!"
Lavlja se rika zrakom pronese. Od siline se cijela ravnica zatrese.

Sve ptice polete u istome času. I gnuovi što mirno travu pasu
dadu se sad u žestoku trku, a majmuni naprave još veću zbrku.
I svatko na svoju stranu bježi ne znajuć što lav tako rano već reži.

Samo Jere i Tonči za to ne haju, trčat za loptom uopće ne staju,
ne vide ništa osim te stvari i ništa njima veselje ne kvari.
Tad spaze ih drugi. "Dječurlijo luda! Jeste li baš morali trčati tuda?
Zar nemate mjesta na drugome kraju? Nego baš ovdje u lavljem gaju."
Vidjeli sad ih i lavići smjeli. Nojeva igra njih razveseli.
Lav se smekša. "Neka vam bude, kad ste takve budale lude
pa trčite za tom hrpicom granja k'o da vas netko smrtno ganja!"

Otpuhne lav i repom mahne. Cijela ravnica na to odahne.
Nesta u trenu panike, straha
( jer tu su životinje srca plaha)
No nesta i mira u tren oka jer sunce sad već gleda s visoka.
Svatko se svoga posla hvata. Slon se kupa u kupki od blata.
Prase ga gleda, bradavice broji. Na pješačkom prijelazu zebra stoji.

Majmuna češka njegov kolega. Gepard sve nadzire s obližnjeg brijega.
Koka je biserka jaje snjela. Lisica baš to je za doručak htjela.
Složno skakuću antilope i gazele. Merkati se doručku od buba vesele.
Žirafa proteže dugački vrat, ide u goste na ptičji kat.
Čagljevi psi oko hrane se svade. Majka nojica traži svoje mlade
pa se dere
"Tonči! Jere!
Na doručak, amo! Nemojte da vam ja dolazim tamo!"
Majku se, zna se, slušati mora. Stigoše oni. Al da stvar bude gora,
donijeli oni i loptu od pruća, još im glava od trke vruća.
Cijelo se vrijeme koškaju, cere, dok majka se na njih uzalud dere
"Sram vas bilo kad mirni niste!" Jedva se strpe do zadnje gliste...

...a što se dalje zbilo, saznat ćete u sljedećem nastavku...

(osim slika)

Što je prije bilo

Priče za djecu

Novi nastavak

Hajdemo se poigrati

Evo jedne simpatične i jednostavne igrice koja će klince natjerati na razvijanje strategije. Hmm, samo klince? No, dobro, priznajem, i ja se volim ovako igrati...
Dakle, da pojasnim: cilj ove igre je očistiti ploču. To ćete učiniti tako da pomicanjem pločica pomoću miša spojite one koje su istih boja i one će nestati s ploče. Samo treba paziti kako ih pomicati da sami sebe ne blokirate. Ako se to slučajno i desi, uvijek možete ponoviti...

Free myspace games - Free blog games

Ja sam se zabavila. A vi? Želite li još? No, no, ne može sve odjednom! Pričekajte do neke druge zgodice, a dotad se ovdje zabavite...

Puzzle

Igrice

Club Penguin

Priča o velikoj igri

Negdje daleko od našega mjesta, gdje kiša nije baš tako česta,
gdje sunce prži da boli glava, gdje rijetko je drveće, pa čak i trava...
E baš tamo, ne tako davno, desi se nešto doista slavno
o čemu pričaju svi psi i mačke i ptice i ribe, pa i plišane igračke.
Životinje sve taj događaj znaju što desi se tamo u dalekom kraju.
Priča je to o vatrenom žaru, o slozi što izbriše mržnju staru,
o sportskome duhu i ljubavi novoj...
Pa, čujte što ima u priči ovoj...

Jutro nad afričkom ravnicom

Zora se budi. Dan se stvara tu negdje blizu Kilimanjara.

Pospano sunce okice tare iznad ravnice velike, stare...
...i vjetrić laki ravnicom piri, igra se travkom, u grmić viri,
povede u igru suhe grane pa ih kotrlja na sve strane,
pokupi usput i vlati par. K'o lopta vam izgleda ova stvar.
Radosno vjetrić s loptom skakuće. Dođoše tako do nojeve kuće.

Sunce se smješka, vjetrić zaustavi. Radi se tu o nojevoj glavi.
Kao da tijelo tri noge ima! Mislio bi da tu nešto ne štima.
I svak tko pozna tu čudnu pticu mora se smijat tom blentavom licu,
jer čas ga vidiš, a čas ga nema. To noj s glavom u pijesku drijema!
Tako i ova dva mlada noja s kojima počinje priča moja

u pijesak zabili svoje glave pa ne vide loptu od granja i trave.

Jeretu lopta nogu okrzne. Ovaj se na to naglo trzne.
Blentave face gleda u čudu gdje vjetrić kotrlja tu stvar ludu.
Do Tončija onda tu stvar odnese, no ovaj samo stražnjicom strese.
Vidio nije što ga to budi pa se na Jereta Tonči srdi:
"Ma di ćeš na me, dat ću ti trisku! Vidiš da toćan glavu u pisku."
"Života mi moga, nisan te taka, nikad se s ovog mista ne maka!
Pogledaj malo ča te to dira!" ne dade Tončiju Jere mira.

Konačno Tonči protegne vrat ( i on je zbilja blentavi svat),

protrese krila da prašinu skine, razgiba noge, koljena svine
i tada ju spazi.....
(gleda u čudu) "Tko je donia stvar tu ludu?
I čemu služi, života ti tvoga?" ...u taj čas mu se pomakla noga
i dotakne loptu čudnoga soja, a ona se vrati do prvoga noja.
Jere od straha nogu pokrene, lopta opet Tončiju krene.
I tada dva noja napokon shvate. "Ti dodaj meni, ja vratit ću na te!"
"Daj se odmakni da bude bolje!"...nastade tako za igru polje.

I naprijed i natrag i bezbroj puta lopta od jednog do drugog luta.
I zabava nasta od trave i granja u srcu ravnice koja još sanja.

...a što se dalje zbilo saznat ćete slijedeći vikend...

(osim slika)

Priče za djecu

Novi nastavak

Složite puzzle

Tmuran je dan, kiša pada...zabavite se slažući puzzle. Zadatak je složiti moj dvorac snova.
Pokušajte! Nije teško!

provided by flash-gear.com

A nakon toga pokušajte sami stvoriti svoje puzzle sa bilo koje slike koju imate pohranjenu na disku.
Dobru zabavu vam želim!

Igrice

Blox Forever

Djeca i računalo

Već sam negdje u prvome postu spomenula kako su moji klinci prilično aktivni kad je riječ o računalima. U školskoj dobi je to sasvim normalna stvar i moj je stariji sin, trenutno u petom razredu, do sada već svašta naučio. Ipak su mu najdraže igrice, no sada više nisu dovoljno zanimljive one koje su pohranjene na disku, već online igrice. No, koliko god to bilo lijepo, ja time baš i nisam previše oduševljena, jer još uvijek ne odobravam slobodan pristup internetu bez mog nadzora nekome tko ima 11 godina. Ipak, kad sam "tu negdje" i kad mogu stvari držati "na oku" naravno je da ću mu dopustiti, no uz prethodno upozorenje da ne klika ništa izvan onih okvira koje već unaprijed zna. Dobra je stvar (za mene, ali ne i za njega) što moj operater ima mogućnost detaljne provjere kada se netko priključio na internet i količinu prenesenih podataka. Tako imam mogućnost vidjeti je li bilo uključivanja na internet u "zabranjeno vrijeme", tj. dok sam ja na poslu, a moj genijalac sam u kući...Dakle, laganje o tome je potpuno neisplativo i on je to shvatio.
No što učiniti kad klinac od 5 i 1/2 godina kaže da mora na internet? Naravno, tu nikako ne dolazi u obzir opcija da nisam u blizini cijelo vrijeme. Čak ni kad zbilja zagusti potreba za odlaskom na wc. Nema šanse. Malac samo to i čeka da bi kliknuo negdje drugdje jer su sličice na ekranu toliko primamljive da se jednostavno moraju kliknuti. Naravno, djetetu koje tako rado upija sve novitete, prstić će jako lako krenuti prema tim sličicama iza kojih se može kriti svašta. Zato sam pronašla nekoliko zanimljivih stranica koje su namijenjene dječjoj zabavi, memorirala ih na svoju početnu stranicu odakle je mom mališanu lako doći do njih, a sve ostalo prati moje budno oko. Usput i ja na taj način sudjelujem u tim igricama, koje ponekad i nisu baš jednostavne, no onda moj 5 i1/2-godišnjak kaže "Joj, mama, baš si smotana, daj da ti ja pokažem!"

Na svu sreću, on je još uvijek u fazi kad mu je crtanje najzanimljiviji oblik zabave. No, uz bojice i flomastere, tu je i Paint. Kad sam mu prije nešto više od godine dana prvi puta pokazala mogućnosti Painta, oduševio se. U početku su njegovi kompjuterski crteži više sličili na razigrani skup boja i oblika, ali je vrlo brzo počeo stvarati "slike koje govore". Ovo su samo neki od njegovih uradaka (mali genijalac već zna čitati i pisati pa sam piše naslove i "zaštićuje" svoje slike od "krađe" upisujući i na njih svoje podatke i sve uredno snima - sam, naravno):

Dobra stvar za mene u cijeloj toj priči je ta da sam od totalnog "tuduma" za računala, kakva sam bila do prije godinu-dvije (dobro, hajde, znala sam ga uključiti i raditi u aplikacijama koje su mi bile potrebne za obavljanje posla, poigrati se i slično), do onoga što bih mogla nazvati sasvim solidnim znanjem, a iz dana u dan naučim i poneku novu stvar, pogotovo u zadnje vrijeme, što je rezultiralo i ovim blogom. Čovjek uči dok je živ, zar ne?!

Moj je zaključak, temeljen na vlastitom iskustvu, da djeci ne treba zabraniti nešto što nama samima nije dovoljno poznato, već se i mi sami trebamo potruditi da to bolje upoznamo kako bismo i svoju djecu mogli pravilno uputiti. Korist je obostrana.

(osim slika emoticona, slike na slide showu također su obuhvaćene zaštitom)

Natrag

Naše priče

Nova priča

Prvoaprilski doručak iliti kako se dočepati slatkiša

“Dobro jutro, mamice! Evo nazvao sam te da ti kažem da sam ustao i doručkovao. Smijem li sad nakon jela uzeti jedan slatkiš?”
Tako je započeo moj današnji telefonski razgovor s mojim petipolgodišnjakom, jutros, negdje oko pola deset. Zna dijete da ne dozvoljavam slatkiše prije jela. I zna da ću biti dobre volje kad mi kaže da je učinio sve što se učiniti treba ujutro, kad se probudi. I zna da sam ja na poslu, a on kući, pa nisam u mogućnosti baš sve provjeriti.
“Naravno, dragi, ako si se najeo, onda možeš pojesti slatkiš. Uzmi si Torticu, baka je donijela.” nježno sam odgovorila svojoj maloj pametnoj glavici. No mama kao mama uvijek ima pitanje više.
“A što si doručkovao?” nastavljam znatiželjno.
“Kruha i paštete. I mlijeka sam pio. Brat mi je napravio doručak.” pohvalilo se dijete.
“Pa zar se on ustao?” upitala sam, nadajući se da je bratu danas bolje, jer je jadničak već dva dana pod visokom temperaturom u krevetu. “Daj mi ga na telefon da ga čujem.” veselo sam rekla. No kad se brat javio, moje je veselje ipak malo splasnulo.
“Bok, mama. Čini mi se da nemam baš visoku temperaturu, ipak se malo bolje osjećam. Evo baš sam se malo prije probudio.” kaže mi bolesni glasić mog jedanaestogodišnjaka. Znala sam da je to trenutno bolje stanje samo zbog tablete protiv temperature.
“Ali i ti si jeo, zar ne?” upitala sam zabrinuto, jer već dva dana nije skoro ništa jeo zbog grlobolje i temperature. S druge strane nekoliko trenutaka bila je tišina, a zatim samo ono upitno i začuđeno “Hmmm???”. “Paštetu i kruh, rekao mi je tvoj brat. To ste jeli?” nastavila sam pitanje.
“Ma tko je jeo? Nisam ja nikakvu paštetu mazao, ja sam još u krevetu.” sav u čudu odgovara.
Nastao je kratki tajac. Nešto ovdje ne štima. Čujem s druge strane kako šuška papir od Tortice. I kliker mi proradi.
“Daj mi malo svog bracu na telefon!”
“ Mama, ma on ti je meni namazao paštetu i vratio se nazad u krevet, ne sjeća se on toga, vidiš da je bolestan!” žustro mi se opravdava živahni glasić mog petipolgodišnjeg malog lažljivca.
“A koju paštetu ti je mazao?” dosjetila sam se.
“ Neki dan je pukao otvarač na Piketi, pa smo onda jeli onu običnu, a sad smo to do kraja pojeli.” uvjerava on mene.
“Dragi, pa nema druge paštete osim Pikete. Ono što vam je prošli put ostalo, tata i ja smo isti dan pojeli.” tu sam ga dočekala na tankom ledu. “Mislim da mi lažeš, a to ti neće dobro proći. Kad dođem kući čeka nas razgovor.” nastavila sam ozbiljno i završila razgovor. Dok sam spuštala slušalicu čulo se samo plačljivo “Niiiisaaaam htioooo....”
Razmislila sam na trenutak i slatko se nasmijala. Što je sve dijete u stanju izmisliti da se dočepa slatkiša! I to kako uvjerljivo! No kako je danas “prvi april”, oprostit ću mu ovu smicalicu i uzeti ju kao prvoaprilsku šalu na moj račun.
E pa sretno vam danas i dobro pripazite kakve vijesti i obavijesti danas dolaze do vas. Možda se netko samo želi našaliti.
Aprilililili!!!!!