Danas je konačno osvanulo sunce! Nakon dva tjedna sivila i kiše, nebo je napokon prekrasne svjetloplave boje s tek ponekim bijelim oblačkom kojeg lijeno nosi lagani povjetarac. Savršen dan za šetnju prirodom koja se tek budi u zelenim pupoljcima i procvjetalim voćnjacima. Savršen dan za ići pješice na posao i natrag kući. Savršen dan za oprati i na suncu osušiti onu gomilu prljavoga rublja koje se nakupilo ovih groznih kišnih dana. Savršen dan za sjesti na terasu nekoga kafića i kao gušter protegnut se na suncu. I da klince konačno istjeram van iz kuće. Toliko su dugo u kući da se već bojim da će zaboraviti trčati. Znam da bi oni radije sjeli za komp ili playstation, ali ne može to tako.
Djeca moraju biti vani i raditi gluposti od kojih se nama roditeljima treba dizat kosa na glavi. Tko će, ako ne djeca, cipelama blatnjavim od pretrčavanja vrta (jer je to kraći put do, na primjer, garaže) uprljati tek očišćenu terasu? Ili loptom srušiti i razbiti teglicu s tek posađenim proljetnim cvijećem. Ili igrajući se lovice, bježeći pred "lovcem", uništiti tek zasijanu gredicu u vrtu. I tko će nakon svega, rumenih obraza, onako još zadihani i neopranih ruku utrčat u kuhinju kao da negdje gori i sjest za stol, zahtijevajući na sav glas ručak jer su jako ogladnili od tog proljetnog zraka, dok ih mi mame, snebivajući se od tolike prljavštine na njima, tjeramo u kupaonu da se najprije dobro operu...Naravno, naša djeca. Tako bi trebalo biti. Pa i mi smo to isto radili, zašto onda ne bi i oni.
Ali mi tada nismo pojma imali da će netko izmisliti fenomenalnu spravu koja se zove playstation, na kojoj će djeca razgibavati noge, ali ne svoje, već nekakvog nacrtanog lika, uvježbavati razne vještine pomicanja palčeva po joysticku, dok im jezici plešu s lijeve na desnu stranu usta, ovisno o tome u koji zavoj trenutno ulaze. Pojma nismo imali da će pojam "igrati nogomet" podrazumijevati sjedenje na stolici ispred nekog ekrana i pritiskanje tipki na tipkovnici, a još smo manje mislili da će se simpatična mala životinjica zvana miš, zbog koje su gospođe vrištale i penjale se na visoke pozicije dok smo mi crkavali od smijeha, pretvoriti u zaobljeni komad plastike kojeg naši klinci neumorno šetaju po površini stola i klikaju strelicom po ekranu. Mislim da se i pravi miševi čude i dosađuju jer je sve manje onih koji ih pokušavaju uloviti da bi nekome napravili neku nemotariju, kako bi rekli tu u Primorju. Pa ni mačke više ne žele loviti miševe, umjesto toga se igraju sa psima, zajedno spavaju i hrane se iz iste zdjelice. Nije tako bilo kad sam ja bila klinka. Pristup Rexovoj zdjelici i kućici imalo je samo nekoliko koka iz bakinog dvorišta i nitko više. A Rex je jedva čekao da ja izađem iz bakine kuće pa da trčimo zajedno livadama u selu i da se valjamo po mirisnoj travi. Ali to je bilo onda. Mene su moji tada morali moliti i tjerati da uđem u kuću, a ja sada svoje klince moram moliti i tjerati van iz kuće. Nije im zanimljivo, kažu. Jedini učinkoviti način kako da ih natjeram van je da ih pošaljem očistiti i pospremiti sobu. Tad je odjednom vani sve zanimljivo.
A dok oni tako "čiste sobu", meni u misli dolazi ručak. Kuhinja me zove. Nosnice se šire upijajući fini kremasti miris umaka koji će se "sljubiti" (sad je taj izraz postao jako popularan) sa špagetima.
Evo što se kuha:
©2008 Sandrine
| Natrag | Naše priče | Nova priča |
1 komentara:
Čitam tvoje postove i smješkam se, prisjećam se svoje mladosti i igara koje smo tada mi igrali. Ovi sadašnji klinci pojma nemaju što je dobra igra, kad se dobro istrčiš, zaprlajš, mami digneš tlak kad se navečer takav pojaviš u kući, ali si za promjenu zdrav i u formi, a ne kao ovi danas, ne mogu pravo ni potrčat...sviđa mi se blog!
Objavi komentar