Nadzorna ploča | Novi post | Postavke | Uredi izgled | Uredi HTML | Uredi komentare | Odjava | Scribd

Osmjeh malog anđela

Bili su zadnji dani zime, nekako baš kao i sada. Te je noći majka stala pored Kikijevog kreveta, uostalom baš kao i svake noći. Tek toliko da se uvjeri da je pokriven jer je prilično nemirno znao spavati. Poravnala je malo pokrivač, pogladila ga po kosi i sagnula se da ga nježno poljubi u čelo. Blaga mjesečeva svjetlost koja je dopirala s prozora u tome joj je trenutku otkrila smješak na Kikijevom licu. Poljubila ga je ne pridajući neku važnost tome, no Kiki se i dalje smješkao. Zagledala se u njegovo lice ne bi li se uvjerila da spava. Oči su mu bile nepomično sklopljene, lice toplo od sna, a usne...razvučene u osmjeh. Nasmiješila se i ona, onako ovlaš i pogledala na gornji krevet gdje je spavao stariji brat Bobi. Tek toliko da se uvjeri da je pokriven iako je on, za razliku od svog mlađeg brata, prilično mirno spavao. Ona ista mjesečeva svjetlost koja se poigravala sjenkama u sobi, i na njegovom je licu otkrivala isti onakav smiješak kakvog je na svome licu imao Kiki.
- Hm... Obojica nešto lijepo sanjaju. - pomislila je majka i već htjela izaći iz njihove sobe, kad je na svojim usnama osjetila neki sasvim blagi povjetarac, kao da je nečiji dah tu pored njenog obraza. Zastala je dodirujući rukom usne i obraz. Nešto ju je vuklo da se okrene natrag prema krevetima. Mjesečeva se svjetlost poigravala sjenkama. Izgledalo je kao da neko maleno biće stoji tu pored njihovih uzglavlja. Zapravo...ne stoji, već kao da lebdi. I pruža ruke prema njoj. Stajala je kao ukopana nasred sobe i promatrala taj čudan prizor, no nakon nekoliko trenutaka sjenke su se pomakle. Na dječjim je licima još uvijek blistao smiješak, a neobična sjenkovita spodoba ledbjela tu ispred majke. Učinilo joj se da raspoznaje dva malena blistava oka i osmjeh na malenom lišcu, tako poznatom... i srce joj se stislo u tome trenu, a niz obraz kliznula suza.
- Ne, ne želim sad opet misliti o tome.- rekla je tiho sama sebi i izašla iz dječje sobe.
Krenula je sporim korakom prema svojoj sobi, uvjeravajući samu sebe da je to bila samo igra sjenki i ništa više. Legla je u topli krevet i slušala očevo ravnomjerno disanje nadajući se da će tako lakše zaspati. Prolazile su minute i minute, no zaspati nije mogla. Oteglo se vrijeme kao cijela vječnost. Kroz misli su joj prolazile slike onoga zimskoga predbožićnoga dana kada je njena mala obitelj trebala postati veća za dva nova člana. Prisjećala se toga jutra kad su joj rekli da je došlo vrijeme. I oblaka koji su se tog jutra nadvili nad gradom. I svog malog tajnog pravila koje je imala to vrijeme provedeno u bolnici čekajući – ako sije sunce kad vidi doktora P. bit će sve u redu. No tog dana sunce nije obasjavalo doktorovo lice. Prisjećala se po tko zna koji put onog trena kad je doktor njenim usnama približio Kikijevu glavicu još namrštenu od poroda... U grlu joj je zastao dah dok je u mislima gledala u odrazu velikog reflektora nad operacijskim stolom kako doktor samo minutu kasnije, pažljivo iz njene utrobe izvlači još jedno maleno biće, neobično blijedo, koje su brzo smjestili u inkubator umjesto da joj ga približe da ga poljubi kao i Kikija. Sve što je uspjela vidjeti su malene nožice, sitni prstići na malenim stopalima...
Zaspala je prisjećajući se u mislima pahulja snijega koje su toga zimskog popodneva počele padati, guste i krupne kao da ju netko pokušava utješiti u svoj toj velikoj boli baš onime što voli. U snu joj je suza klizila na jastuk dok je vani mjesečevu svjetlost zaklonio oblak. Dugo je trajala ta noć. Kad je ujutro otvorila oči, kroz prozor je u sobu dopirala neka neobična bjelina. Zapravo je pomislila da još sanja, pa se samo okrenula na drugu stranu kreveta. Rukom je opipala prazan jastuk pored sebe. Otac je već bio otišao na posao. Polako je ipak otvorila oči. Svejedno je u sobi bilo nekako presvijetlo. Ustala je i pogledala kroz prozor.
-Snijeeeeeeg! - začuo se presretan vrisak iz dječje sobe. - Mama, mama, snijeg je noćas pao! - dječaci su dotrčali u njenu sobu oduševljeno poskakujući. Kako su samo bili sretni!
-Hajdemo se brzo obući i izaći van! Gdje su mi čizme? Mama, gdje su mi rukavice? Jao, hlače za snijeg su tamo gore na vrhu ormara, ne mogu do njih... - redali su rečenice i pitanja u jedan glas, užurbano i bez prestanka, ne ostavljajući ni trena za neko majčino pitanje ili odgovor.
Snijeg ne pada često u tom kraju, jednom ili dvaput tijekom zime. I brzo nestane jer gotovo svaki put nakon snijega na nebu osvane sunce i sva ta bijela čarolija nestane za par sati. Zato je svaki trenutak potrošen na bilo što drugo osim igre na snijegu čisto propalo vrijeme. Uzalud ih je majka dozivala na doručak. Nije im takvo nešto bilo ni na kraj pameti. Sve što joj je preostalo bilo je slegnuti ramenima i uhvatiti se nekog svog posla u kuhinji.
Ubrzo je u vrtu osvanuo prilično velik snjegović, a hodnik je bio pun snijega nanešenog čizmama u velikoj potrazi za svim propisanim rekvizitima koje jedan snjegović mora imati.
-Ma ne tu zdjelu! - vikala je majka za Kikijem koji je već bio na vratima noseći u rukama njenu najbolju zdjelu koju je netom prije izvukao iz kuhinjskog ormarića.
-Bobi, ostavi to! - viknula je opet ugledavši svoga starijeg sina kako prevrće ladicu njene šivaće mašine u potrazi za gumbima, najvećima, baš kako je on zamislio da njihov snjegović zaslužuje.
-Ti mi gumbi trebaju za novi kaput! - bezveze je majka trošila grlo jer Bobi ih je već utiskivao u poveću nakupinu snijega. Nije niti primjetila da je Kiki već istrčavao iz sobe noseći svom novom prijatelju svoj novi šal.
-O dragi Bože! - uzdahnula je uvidjevši svu uzaludnost svojih nastojanja da ih zaustavi, navukla čizme, rukavice i toplu jaknu, zgrabila iz hladnjaka najveću mrkvu i otrčala za njima u vrt..
-Dečki, mislim da ste na ovo potpuno zaboravili! - veselo je doviknula i namjestila nos Gospodinu Snješku. Kočoperio se on nasred vrta s maminom zdjelom na glavi umjesto šešira dok su se njih troje valjali po snijegu i grudali.
-Hajdemo raditi anđele! - pozvala ih je, a oni su spremno prihvatili. Smijali su se sretno i glasno ležeći tako u snijegu, priželjkujući da ovaj snijeg potraje bar nekoliko dana. Već par godina nije bilo toliko snijega kao sad, baš nekako od onog Božića kad se Kiki rodio. A kako su ga samo željeli... Ovog im je puta netko jako dobro ispunio želju!
Ušli su u kuću obraza rumenih kao krv, odjeće potpuno mokre i promrzlih prstiju, no nitko za to nije mario. Prazni želuci oglasili su sirenu za uzbunu nakon nekoliko sati ludiranja i zanemarivanja činjenice da se već odavno i za želuce trebalo pobrinuti. Kako je samo prijala kriška kruha namazana maslacem i medom i šalica vrućega čaja! Nisu prestajali pričati i prepričavati doživljaje i događaje u vrtu. U očima im je sjala radost.
Majka se samo sretno smješkala i slušala to veselo brbljanje svoje dvojice sinova.
-A ja sam baš sanjao noćas da pada snijeg... - promrmljao je Kiki punih ustiju, taman otpijajući gutljaj čaja.
-I ja sam to isto sanjao! - iznenadio se Bobi. - I sanjao sam našeg... - zastao je pogledavajući majku sjetivši se da možda nije pametno spominjati koga je sanjao.
-...maloga bracu! - dodao je Kiki koji je bio još premali da shvati majčinu suzu u oku na spomen maloga brace.
-Da...- u čudu ga je gledao Bobi. -Kako znaš?
-Pa znam, kad sam ga i ja sanjao. I tebe, nas trojicu kako se skupa u našoj sobi smijemo i igramo i veselimo se snijegu koji je padao. -sasvim normalno je Kiki nastavio ragovor kao da nema baš ništa neobično u tome, dok se Bobi i dalje čudio kako je mogao sanjati baš potpuno isti san kao i on.
Majci, koja je stajala pored štednjaka pristavljajući ručak, zastao je dah. Ruke i noge kao da su se odjednom odrvenile kad joj se u sjećanju iznenada pojavila neobična malena sjenkovita spodoba nasmiješenog lica koja joj se pričinjavala prošle noći u dječjoj sobi pored njihovih uzglavlja. Ostavila je na štednjaku i zdjele i kuhaču i, ni sama ne zna kako, otišla u dječju sobu. Stala je pored njihovih kreveta onako kao što stane svake noći prije nego pospana legne u svoj krevet. U nevjerici je gedala u onom smjeru gdje je prvi put vidjela neobičnu sjenu. Svakakve su joj misli jurile kroz glavu, no jedna je rečenica uporno odzvanjala.
-Mala se djeca u snu smiješe jer razgovaraju s anđelima. - vjerovala je njena baka od koje je puno mudrih savjeta dobila o životu i ljudima.
-...jer razgovaraju s anđelima...- šaptom su ponavljale njene usne, dok je srce u grudima sve jače i brže udaralo i vrućina navirala u obraze.
-...s anđelima...s mojim malim anđelom...- prošaptala je isprekidanim dahom ne znajući hoće li prije zaplakati ili se nasmijati, sve se u njoj izmiješalo, suze i smijeh, tuga i sreća. Dodirivala je rukom usne i obraz tamo gdje je prošle noći osjetila neobični dah. Čvrsto je sklopila oči da u mislima ponovo vidi maleno lišce koje je to biće od sjena imalo, tako joj se sinoć učinilo poznatim. I te blistave oči. I taj blagi osmjeh. Osmjeh njenog malog anđela koji je te noći došao poigrati se sa svojom braćom i ispuniti im veliku želju o kojoj su pričali još od sredine jeseni. Osjećaj neke neopisive sreće preplavio je njenu dušu ne dajući joj da diše. Istrčala je van, zagrabila rukama snijeg i stisnula ga dlanovima na vruće obraze. I potrajao je taj snijeg gotovo tjedan dana. A bili su to baš zadnji dani zime, nekako baš kao i sada.
Još i sad svake noći prije spavanja majka uđe u dječju sobu tek toliko da provjeri jesu li njeni anđeli dobro pokriveni iako sad već obojica mirno spavaju i sami se dobro znaju pokriti. Pa ipak, uvijek ona sasvim malo popravi pokrivač i pogladi im kosu i pogleda skriva li se osmjeh na njihovim licima. Našla ga je još nekoliko puta od tada. I nikad noću ne zatvara zastore na prozoru puštajući mjesečevoj svjetlosti da se igra sjenkama u njihovoj sobi.
A maleni anđeo? On često posjećuje svoju braću i svoje roditelje, mada oni to ne znaju baš uvijek... osim kad se u snu smiješe.



©2008-2009 Sandrine

8 komentara:

Anonimno kaže...

Kakva priča! I ja sam čula da su nekad ljudi govorili to o osmjehivanju djece dok spavaju, kao da tad pričaju s anđelom i da ih se ne smije budit. To je moja svekrva znala reć kad su se moje cure smješkale u snu. Ali ovo s malim bracom...
Prvi sam put na tvom blogu, sasvim slučajno sam naišla na njega. Sviđa mi se tvoj stil pisanja, prošla sam i po nekim starijim postovima i zanima me kako bi to sve izgledalo da se prevede na engleski, onako kao na onom blogu s poezijom. Čekam nove stvari, a do tad ću pročitati ovo što si do sada napisala.
I usput, zgodno si složila blog, vidim da si sama "kreirala" izgled. Ja se još nisam u to upuštala iako već dugo razmišljam o tome, ali nekako nemam petlje. Možda jednog dana.
Pozdrav od jedne Varaždinke

nlo kaže...

Iako nisam sigurna ima li u ovoj priči i izmišljenih dijelova znam da je velikim dijelom istinita i tim me još više dirnula:)Prekrasno draga Sandra! Šaljem ti veliki zagrljaj!

sandrine kaže...

Draga moja nlo, ne znam da li nažalost ili nasreću...zbilja ne znam što od tog dvoje tu upotrijebiti...ti znaš da ja volim istinite priče - osim kad životinje pričaju i igraju nogomet :)

Anonimno kaže...

Draga Sandra, ovo si tako lijepo i osjecajno napisala ! Ja vjerujem da ti osjecas prisustvo svog malog andjela na poseban nacin :)
Kram, draga :)

nlo kaže...

sandra poviri na moj blog:) čeka te nagrada pa ako želiš slobodno je preuzmi:)))

sandrine kaže...

Hvala nlo! Počašćena sam!

Anonimno kaže...

Dirnut sam jako sa pričom koja baš i nije priča. Namučio sam se da ne pustim ponosnu mušku suzu.
Uh, ne znam što da kažem... svaka čast Sandra!

Ive

Anonimno kaže...

Hvala za priču! Svojim sam ju anđelima pročitala prije nekoliko mjeseci, a danas su je se sjetili i poželjeli ponovno čuti... Kažu da im je to jedna od najljpših priča koju su čuli... Puno te pozdravljaju i puno pozdravljaju i Kikija i Bobija. I žele vam da i ove godine bude snijega u vašem dvorištu...

 

Sandrine's 3 columns templates