Nadzorna ploča | Novi post | Postavke | Uredi izgled | Uredi HTML | Uredi komentare | Odjava | Scribd

Dječaci u kuhinji

Priča prva:
Muškarac u svojim četrdesetima, samac, živi u radničkom hotelu s jednim cimerom u sobi. Večer je, gladan je. Iz vrećice uzima komad kruha koji mu je ostao od jučer, no nema što staviti na taj kruh. Njegov cimer istodobno iz svog ormarića uzima malo kuhalo, zdjelicu, konzervicu graha, malo tjestenine...i za nepunih pola sata pred sebe na mali stolić pored kreveta stavlja pun tanjur ukusnog variva. Onaj prvi ga čitavo vrijeme podrugljivo gleda dok kuha i dobacuje mu poneki komentar pun zlobe. No iz tanjura se širi miris hrane, a cimer, ne obraćajući pažnju na uvrede, zadovoljno prinosi punu žlicu ustima, pozivajući svoga zlobnog sustanara da mu se pridruži.

Priča druga:
Muškarac nešto malo stariji od onoga iz prve priče, sjedi sam s desetogodišnjom kćerkom u kuhinji. Majka je u bolnici već dva dana. Hladnjak je napunila hranom prije odlaska u bolnicu. Zapravo sve što on treba učiniti je zagrijati i staviti na stol. Jučer nisu jeli to što je majka skuhala, kupio je u pekari burek za sebe i djevojčicu. No djevojčica je danas željela jesti ono što je majka ostavila. On bijesno otvara hladnjak psujući sve žive i mrtve što mora raditi ženski posao. Ubrzo, i dalje vidno ljutit, pred djevojčicu stavlja, točnije rečeno baca tanjur nedovoljno zagrijanog jela, dok malenoj suze klize niz lice pokušavajući to pojesti. Nakon što je malena pojela, on tanjur baca u sudoper, gdje se, polako ali sigurno, nakuplja neoprano posuđe, koje će tamo stajati dok se majka ne vrati iz bolnice za tjedan dana.

Priča treća:
Muškarac nešto stariji od onoga iz druge priče, tiho pjevušeći ulazi u kuhinju i uzima iz hladnjaka komad svježega mesa kojeg je jutros kupio u mesnici. Upravo je završio telefonski razgovor sa zapravo potpuno nepoznatom osobom, jer je sasvim slučajno krivo otipkao broj, no misleći da razgovara baš s onom osobom koju je želio nazvati, odmah je upitao kako da skuha dobar gulaš. Tek tijekom razgovora shvatio je da razgovara s pogrešnom osobom, no recept je ipak dobio, bez suvišnih pitanja s druge strane žice. Razgovor su završili uz smijeh i poziv na gulaš. Cijelo vrijeme na kauču u dnevnom boravku leži njegova supruga, njegova duša, kako ju je volio zvati. Teško je bolesna i nažalost, u nekom svom svijetu, ne može mu pomoći. Od kad su se upoznali, kuhinja je bila njeno malo carstvo, no tih nekoliko mjeseci, pa i danas, kad nje više nema, on je kralj kuhinje. I zaista, ako ga gleda odozgora, može biti ponosna na njega.

Priča četvrta:
Muškarac otprilike istih godina kao onaj iz treće priče, toga dana radi u drugoj smjeni u velikom brodogradilištu. Njegova supruga radi u prvoj smjeni. Oboje imaju još malo do mirovine. On je jutros rano već bio na tržnici i kupio sve što mu je potrebno za fini ručak. Ulazi u kuhinju, stavlja na sebe pregaču i hvata se posla. On se voli vrtiti oko zdjele cijelo vrijeme, miješa, isprobava, dodaje malo jednog, pa malo drugog začina, a iz kuhinje se širi predivan miris. Ja, djevojčurak od jedanaest godina, ustajem iz kreveta privučena mirisom, tiho ulazim u kuhinju i grlim svoga dragog nonića koji me dočekuje s osmjehom na licu. Stiže i moja mlađa sestra. Na stolu nas već čekaju pune zdjelice mirisne bijele kave s udrobljenim kruhom. I božanstveni ručak već je skoro skuhan, a ja ću ga samo postaviti na stol da dočeka moju dragu nonu kad dođe kući s posla jer on će tada već otići u drugu smjenu. Prekrasna su bila moja ljeta provedena s nonom i nonićem.

***
Priroda je htjela da imam sinove. Još od najranijih dana učim ih da budu samostalni, da jednoga dana ne moraju ovisiti o nikome, o ničijoj milosti. Učim ih kako nemati predrasude u bilo kom pogledu. Učim ih kako smo svi na ovome svijetu jednaki i kako imamo iste osnovne potrebe. Učim ih kako da odrastu u pametne, sposobne i snalažljive ljude. Baš kao što se i svi roditelji to isto trude, svatko na svoj način i prema onome što smatraju ispravnim.
Kad sam prvi puta primjetila da se moj stariji sin zanima za ono što radim u kuhinji, nisam ga potjerala. Naprotiv, svezala sam pregaču oko njega i dala mu lončić i kuhaču. Skuhao je – Medolino! Imao je tada nepune četiri godine. Dvije godine kasnije dobio je brata, pa je ubrzo “kuhao” dvostruku porciju sličnih dječjih kašica, za što je već postao pravi stručnjak. No vrijeme je teklo neumoljivo. Porodiljni je dopust završio i moj je školarac ostao sam u kući. Gladan? Niti slučajno! Iako mene nije bilo gotovo čitav dan jer sam odlazila rano ujutro, a dolazila najčešće predvečer, znala sam da ne moram brinuti. Ako nisam stigla navečer pripremiti ručak za drugi dan, on je već bio naučio skuhati neka jednostavnija jela i to je svoje znanje rado koristio i kada nije bilo potrebno. Danas taj dvanaestipolgodišnjak kuha savršena variva od raznog povrća, poneki jednostavniji rižoto, tjestenine, a naći će se tu i pečeni odrezak s gril-tavice. Okus njegove savršeno glatke salse od rajčica već neko vrijeme nadmašuje okus one koju ja skuham, pa mu rado prepuštam, a on rado prihvaća ulogu šefa kuhinje kad je salsa na jelovniku. Ja sam sada zadužena za salse s raznim povrtnim dodacima.
Moj mlađi sin pokazuje jednaki interes za kuhinjiskim igrama kao i stariji. Niti njega ne sputavam u njegovoj želji. Naprotiv, mislim da su mi sve više odlična pomoć u kuhinji, pogotovo u blagdansko vrijeme kad se pripremaju kolači i jela u povećanoj količini. Kolači bez pečenja idealni su za njihove vrijedne ručice.
Kako je okolina reagirala na sve ovo? Dugo sam slušala optužbe jednog dijela obitelji da svoje dječake pretvaram u mekušce učeći ih onome što se još uvijek, u glavama mnogih muškaraca naziva ženski i isključivo ženski posao. Na početku je čak i moj Muškarac negodovao, iako njemu kuhinja, u svakom pogledu osim kuhanja, nije nimalo strani teritorij – on je svojedobno odslušao dobru jezikovu juhu svoga oca kad ga je otac uhvatio u strašnome zločinu – pranju suđa nakon ručka.
Drugi je dio obitelji istovremeno odobravao ideju o dječacima u kuhinji, shvaćajući da će im jednoga dana to znanje biti od velike koristi. Danas, nakon niza degustacija raznih jela i kolača koje su pripremili moji mali kuhari, nitko se više tome ne podruguje ili negoduje. Obje bake, iako nekad suprotnoga mišljenja, danas s istim ponosom kao i ja, uživaju u delicijama svojih unuka, u roladicama od oblatni, sitnim kolačićima, ukusnim varivima i tjesteninama i mirisnome toplome kruhu kojeg smo baš prošloga vikenda imali prilike jesti.
Kao majka sam sretna što moje sinove ne odbija pomisao na pregaču i kuhaču u ruci jer znam da jednoga dana, kad više ne budu za mojim stolom, neće biti gladni. Kao žena, voljela bih da i mene kojiput dočeka ručak na stolu kojeg je skuhao moj dragi, no on je davno rekao da me želi živu, a ne na ispumpavanju želuca zbog otrovanja hranom. Znam da će jednoga dana odabranice srca mojih sinova uživati u divnim večerama, baš kao što je i moja nona znala uživati.
I često razmišljam o onim kratkim pričama s početka ovoga teksta. Ne želim da ikada moji dječaci osjete glad uz obilje namirnica koje samo treba znati pripremiti. Ne želim da ih ikada u životu zakoče razne predrasude kojih će, nažalost, uvijek biti. Razmišljam o svemu tome i vidim u svojim dječacima vedri duh svoga dragog nonića kojem je kuhanje bilo jedna od njegovih ljubavi.

***
P.S.: Muškarac iz prve priče danas nije više samac i ne živi u radničkom hotelu, njegova supruga marljiva je radnica koja koristi svaki slobodan trenutak za obavljanje sitnih poslića i nema previše vremena za kuhinju, a on je ipak, silom prilika naučio skuhati nekoliko jela i većinom je on zadužen za kuhanje.
Muškarac iz druge priče i danas misli da je kuhinja ženski teritorij, ne želi se potruditi čak ni naučiti rukovati mikrovalnom pećnicom, no mislim da ipak duboko u duši žali što mu je život takav.
Muškarac iz treće priče moj je prvi i najbolji susjed, veseli udovac koji se ne srami u pregači prošetati do predivnog vrta u kojem uzgaja povrće kako ga je naučila njegova pokojna duša. Njegova jela sada već prerastaju u majstorije i često poziva svoje kćeri s obiteljima i prijatelje na bogate i vesele objede.
A moj nonić...ma sigurna sam da on i sad mojoj noni tamo gore sprema najbolja jela od graha na svijetu, ovome i onome i zadovoljno gleda svoje praunuke u kojima ja vidim i njegov trag.

©2008-2009 Sandrine








Prethodna pričaNaše pričeNova priča

4 komentara:

dražeN :) kaže...

Pozitivnost kojom pristupaš onemogućuje bilo kakvo ozbiljnije protivljenje. Ni ja nemam kćer, a priznajem, ma koliko obožavao i uvažavao svog jedinstvenog sina, ipak, jako bi volio da sam u životu imao prilike voljeti i žensko dijete. Kako god, vjerujem da je ne bi učio mijenjati osigurače, ali ni kotlovinu, peku, ražanj ili roštilj. Ma zapravo, mislim da je ne bi učio ništa osim ljubavi :)

sandrine kaže...

DražeN, moji su dečki prvi dečki u obitelji (s moje strane naravno) nakon prilično dugo vremena, sve se nekako curice rađaju! Pa mi je valjda ostalo u navici da se "igram curski" kako to moj mlađi sinek veli :)
Ovo što oni rade, zaista je samo ljubav i ništa više! Moja prema njima, njihova prema onome što rade. Bez ikakvog forsiranja s moje strane. Sami su poželjeli, ja sam samo prihvatila njihovu želju. Uostalom, koristit će im jednog dana, zato mislim da nema ništa loše u tome. Ako im se ipak nekad prestane sviđati kuhinja, nema veze! Polazim od stajališta da je njihova želja za učenjem i upoznavanjem nečega novoga ipak važnija od onoga što ja u tome trenutku o tome mislim. Kao majka imam samo dvije mogućnosti: mogu ih uputiti kako ispravno postupati ili mogu zabraniti i pokušati ih odgovoriti. Od te dvije mogućnosti mislim da je uvijek pametnije odabrati onu prvu, jer ako im nešto zabranim...znaš i sam kako djeca tada razmišljaju, a onda se može desiti svašta...
Sve je to samo ljubav! Neka djeca uče kad već imaju želju!

Miško kaže...

Pročitao sam ove kratke crtice (ne bih ih nazvao pričama). Zašto ih ne "začiniš? Razgvorom, anegdotom, opisom ambijenta ...siguran sam da razumiješ: bile bi to krasne pričice...:)
Lijep pozdrav!

[URL=http://miskoi.blog.hr/]osvrti[/URL]

sandrine kaže...

Miško, znam što misliš :)
stvar je u tome što sam tu samo htjela vrlo kratko pokazati razmišljanja te 4 osobe o kojima je riječ (to su osobe iz stvarnog života, iz moje okoline). A materijala o tim osobama ima toliko da bi mogla romane napisati bez ijedne izmišljene riječi, scene, opisa...! Prva dva romana bi bili horori, trileri ili tako nešto, a druga dva totalna suprotnost s puno romantike. Tko zan, možda se jednom odlučim i na taj korak!

 

Sandrine's 3 columns templates