Evo me! Tko se samo usudio pomisliti da me nema više tu ili da sam odustala od škrabanja ovog bloga? A, ne, nećete me se samo tako riješiti. A pitate me gdje sam bila toliko dugo? Pa iskreno...evo, bez muljanja, zaigrala sam se. Gdje? Na facebooku. Navukla se i gotovo. No nije mi krivo. Upoznala sam u međuvremenu neke nove virutalne prijatelje od kojih su neki sve manje virtualni i prisjetila se nekih starih, ali nikada zaboravljenih prijatelja, stekla neka nova znanja, nova iskustva, obnovila neke zaboravljene slike iz davnih dana, probudila neke stare, ali i neke nove osjećaje. Ili ukratko, vidjela svijeta ne mičući stražnjicu sa udobne stolice. Potvrdila sam ujedno i staro pravilo "nije zlato sve što sja", no toga sam ionako bila svjesna. I učvrstila sam neke svoje stavove o svijetu i ljudima (točnije čitaj: luda baba skroz naskroz!).
Ono što mi je osobito drago jest to da su me neki od tih više ili manje virtualnih prijatelja podsjetili da još uvijek imam dušu prepunu mašte koju ne smijem zaboraviti. Podsjetili su me na to da i ja imam svoj unutrašnji svijet koji ne mora nužno biti vezan za ovaj vanjski i na neki neobičan objasnili da to nije mana, već bogatstvo. No često mi sami baš to bogatstvo zaboravljamo ili skrivamo od drugih, čak i od sebe samih, ne sluteći da nas upravo taj čin ponekad (često) čini sjetnima, tužnima, nezadovoljnima. Zahvaljujući njima, probudila se u meni neka stara vatra koja život čini toplijim, vedrijim, zabavnijim... Ne mogu izdržati da ne spomenem njihova imena...
Olivera, Kristijan...Hvala vam što ste me probudili iz dugoga sna!
Hahahaha!!! Osjećam se kao Trnoružica! A poljubac, princ na bijelom konju? Nakon teške bitke sama sa sobom, dopustila sam poljubac davno odabranom princu i priča je konačno skrenula u neke mirnije vode koje teku sasvim drugačijim, ljepšim krajolicima, baš kako je oduvijek trebalo biti.
No, sad, pokajnički priznajem, nisam baš osobito sretna što sam dopustila da me igrarije na Facebooku toliko okupiraju da sam svaki tren svog slobodnog (hm...pa i više od toga) vremena provodila tamo. Ipak bih ja trebala biti nekakav uzor svojoj djeci. Ali, opet ponavljam, nije mi žao jer sam iz vlastitog iskustva vidjela kako to izgleda kad se "navučeš". Treba ipak imati neku kočnicu, nešto što će te dozvati k svijesti...ili nekoga tko će jednostavno reći "Hej, zbilja si pretjerala!". No najvažnije je to sam shvatiti.
Što sam naučila iz svega toga?
Da je divan osjećaj upoznavati nove stvari.
Da je sigurnost u sebe zapravo mogućnost da vidiš sam što je od toga ispravno, a što nije.
Da je dobro biti otvoren za nova iskustva.
Da je mudrost iz tih iskustava uzeti najbolje.
Da je život onakav kakvog ga sami napravimo i nitko drugi za to nije odgovoran.
Da je bogatstvo naš unutarnji svijet.
Da ne možeš promijeniti druge ako najprije ne promijeniš sebe.
Da svoje talente ne treba zaboravljati već ih treba poboljšavati i unaprijeđivati.
I da definitivno treba znati pronaći svoje granice.
I da na kraju ne zaboravim, sve me ovo potaklo na jedan novi "projekt" na kojeg nisam niti pomišljala do nedavno jer sam ga skrivala i od same sebe...moj unutrašnji svijet, moji zaboravljeni snovi...
©2008 Sandrine
| Prethodna priča | Naše priče | Nova priča |
2 komentara:
Već duže vremena razmišljam o face booku, nagovaraju me svi oko mene, ali ni ovako nemam baš nešto previše vremena... budući da sam poznata po tome da se ne znam kontrolirati u nekim stvarima, mislim da bih i ja dobrano zaglibila (budući da iz provjerenih izvora znam da je većina mojih prijatelja iz moje rane mladosti na FB, a koje nisam vidjela više od 15 godina...). A onda bi bilo jao meni!
Uh vec sam se bila zabrinula kud si nestala ! zaista !Dobro nam se vratila u nase mirnije blogovske vode :)
FB mene nikako nije privukao, pokusala sam prije ali sam odustala. Mozda zato sto nisam kao ti pronasla stare prijatelje kako sam se nadala, a kojih ima svugdje po svijetu.
A sve moje nove virtualne prijatelje koje sam stekla "ljubomorno" cuvam ! Ti to znas :)
Objavi komentar