Nadzorna ploča | Novi post | Postavke | Uredi izgled | Uredi HTML | Uredi komentare | Odjava | Scribd

Stvarnost? Ili ipak samo laž i gluma...još jedna priča o slatkišima

Ah, ti slatkiši... Emoticone Emoticone Emoticone Emoticone Emoticone
Ponekad se pitam zašto uopće postoje ili zašto ne postoje samo slatkiši pa da se ne mučimo s pitanjima kad je previše, koliko i koliko često smijemo pojesti. Tada ni klinci ne bi imali potrebu smišljati razne načine kako de dokopati tih primamljujućih zalogajčića. Neki to pokušavaju "po skrivečki", kad nitko ne gleda, pa kad se otkrije, oni o tome misterioznom nestanku, naravno, pojma nemaju. No neki razvijaju posebne tehnike uvjeravanja i iznuđivanja, baš kao moj mlađi sin. Već sam pisala o jednoj takvoj zgodi, no ovo što ću sad napisati, zaslužilo je Oscara za najboljeg glumca, ali i za režiju i scenarij, sve u jednoj osobi.

Kraj je radnog vremena. Zatvaram za sobom vrata ureda žureći po moje nestašno zlato koje me nestrpljivo čeka u vrtiću. Nalazim ga na klackalici u živahnom razgovoru s prijateljem i jedva da je vidio da sam došla. Prilazi mi polako, žalosnoga pogleda, no ne želi mi reći što ga muči. Sjedamo u auto i odlazimo kući. Nema ni trune one njegove zaigranosti, kad ga moram opominjati kako se sjedi dok se vozimo i slične stvari. Ni kod kuće nije puno bolje. No u nježnom zagrljaju ipak mi kroz plač otkriva uzrok svoje tuge.
"Bila su dva rođendana u vrtiću i dvije torte su jeli, a ja nisam dobio ništa..." - njegova tuga je ogromna i suza je sve više - "Ni za doručak nisam dobio ništa, a drugi su Nutelu jeli..." - nastavlja.
Da odmah pojasnim, problem je u tome što je dva dana muku mučio s bolnim želucem i povraćao, pa sam kao brižan roditelj zamolila tete u vrtiću da pripaze da se ne bi sve ponovilo i da izbjegavaju dati mu slatkiše. I on je to znao jer sam ga još toga jutra prije vrtića upozorila neka ne jede bombone. Zapravo je jadan čitav vikend bio na dijetalnoj prehrani i naravno, bez slatkiša.
Pokušala sam njegovu tugu ublažiti objašnjenjem da nisu tete krive što nije dobio tortu i Nutelu jer su samo poslušale moje uputstvo i pazile na njegovo zdravlje. Dok sam ga tako tješila, zaspao je.
Kad se probudio bio je gladan. "Molim te, mogu li barem neki keksić dobiti..." - molećivim me pogledom uspio nagovoriti. Dala sam mu punu zdjelicu petit keksića, a on ih je zadovoljno pomljackao, uvjeravajući me kako mu neće biti ništa od toga. I tako je prošao taj dan. Žalosno dijete bilo je zadovoljno i s tim, meni najprihvatljivijim, a njemu inače "zar samo to" slatkišem.
Drugoga jutra u vrtiću, u ranojutarnjem razgovoru sa simpatičnom tetom, mojom imenjakinjom, začudila sam se svojoj glupoj naivnosti. Pričajuči o jučerašnjem danu, slučajno sam spomenula njegovu veliku žalost od koje je čak i zaspao - inače njega je gotovo nemoguće natjerati na popodnevno spavanje, pa sam se time zapravo htjela pohvaliti. Teti S. se oko glave odjednom stvorila kruna upitnika kad sam joj rekla da je bio žalostan zbog torte. Kako je ona uistinu izgledala zbunjeno, ispričala sam joj cijelu priču prethodnoga dana. Izraz njenog lica davao mi je poruku koju do tada uopće nisam naslućivala - u stilu "eh, koja sam ja budala, i ja svašta vjerujem". Moj se dragi sinčić za to vrijeme, nedaleko od nas, presvlačio i slušao razgovor. Teta S. i ja smo ga u istome trenu pogledale.coloriage Gif AnimesGif Disney Pinocchio
"Imaš li mami što za reći, mladi gospodine?" - upitala ga je, a on je kiselo nasmiješenog lica malko pognuo glavu izbjegavajući moj pogled i teško uzdahnuo. Kako odgovora nije bilo, pitanje se ponovilo.
"Pa...imam..." - tiho je i usporeno rekao glasom punim krivnje.
"Jesi li jeo tortu jučer?" - postavila je teta, onako značajno, novo pitanje.
"Jesam" - čuo se tihi i otegnuti odgovor.
"Jesi li dobio komad od svake torte?" - nastavila je.
"Jesam" - opet je otegnuo.
"A jesi li dobio Nutelu za doručak?"
"Jesam" - uzdahnuo je.
"A što si mami ispričao?"
"Pa malo sam lagao..." - priznao je vidjevši da nema kud.
"I imaš li što mami reći?" - ponovilo se početno pitanje dok sam ja u svojoj glavi zamišljala i ponovo proživljavala njegove jučerašnje tužne poglede, suze, duboku i naizgled iskrenu bol.
Ja, koja znam gotovo sve o laganju, zavaravanju, izokretanju istine i sličnim stvarima u kojima sam, kao klinka i tinejđerica bila majstor, tako sam naivno nasjela na jednu odlično odglumljenu cjelopopodnevnu priču...
Ja, koja sam zapravo cijelo vrijeme žalim svoju djecu uvjerena kako će im biti teško s takvom mamom kojoj neće uspjeti (bar do sada nisu) ništa smuljati, nisam niti pomislila da sve to nije istina...
Eh, koja sam ja budala, i ja svašta vjerujem...
coloriage Gif AnimesGif Disney Lilo et Stich

©2008 Sandrine








Prethodna pričaNaše pričeNova priča

0 komentara:

 

Sandrine's 3 columns templates