Vrijeme leti. Ponekad, čini mi se prebrzo. Ni ne okreneš se, a već je novi dan, novi mjesec nova godina. I nikako da barem malo zastane, da se čovjek makar malo odmori od svih tih silnih ubrzanih događanja i misli. Ponekad se desi, ma zapravo jako se često desi da nemam vremena za sve ono što bih htjela učiniti. Jer taman kad pomislim da bih mogla nešto, desi se nešto neočekivano čemu moram posvetiti svu svoju pažnju i .... "prođe baba s kolačima".
Ne bi bilo loše da bacim jedan pogled unatrag.
Ono što je svakako obilježilo moju 2009. godinu je moj Kikolinac. Za njega je jedan dio života zauvijek završen iako on to baš i ne želi. Vrtić. Igra i zabava non-stop. Bez nekih većih obaveza. Oprošteni nestašluci. Izokretanje gotovo svake kazne (ako je uopće bio kažnjen) u svoju korist. Apsolutna bezbrižnost.
Kikolinac je s velikom željom očekivao polazak u školu. Vrlo inteligentan, vrlo rječit, bistar i obimnoga znanja za dijete te dobi, i prilično zvrkast i nemiran po naravi, do tada se iz svojih nestašluka gotovo uvijek izvlačio na simpatije. Ti njegovi nestašluci, neposluh i samovolja bili su opraštani iz jednog jedinog razloga - to dijete u tren oka "pročita" svakoga tko mu se nađe na putu i u kritičnim trenucima sasvim lagano tu osobu "smota oko maloga prsta" i ispadne simpatični mali zloćko. To je dovelo do toga da sasvim jednostavan glagol "morati" kod njega nema isto značenje kao kod svih ostalih ljudi na svijetu jer je on u hipu to "morati" preokretao na "morati ako se baš mora, a ako ne - ne mora se".
I to je kod njega jako dobro funkcioniralo, čak gotovo do kraja prvog školskog polugodišta.
U školi se već prvi tjedan pobrinuo da zadobije velike simpatije svoje učiteljice. Pokazivao je svoju inteligenciju i pamet u velikim količinama čime je impresionirao sve koje se trebalo impresionirati. Na taj su način njegovi nestašluci padali u drugi plan i nisu bili toliko uočljivi. Naravno da godi imati u razredu pametno, usudila bih se reći i napredno dijete. Ubrzo je cijela škola znala za Kikolinca.
Međutim, dogodilo se nešto za njega neočekivano. Vjerojatno nošen "na krilima slave" nije niti primjetio da je malo pretjerao. Svojim se znanjem sada već previše počeo nametati ostaloj djeci u razredu ne dozvoljavajući im da i oni dođu do izražaja. On je bio taj koji je želio odgovoriti na svako postavljeno pitanje, ispraviti svakoga tko je imalo pogriješio, makar to bila i sama učiteljica. Imao je svoje mišljenje baš o svemu i morao ga je izraziti. Ako mu nije bilo dopušteno govoriti ono što je želio, svoj je bunt izražavao ponašanjem, postajao je nemiran i nepažljiv. Ubrzo je pametan, ali nemiran i nemaran učenik postao problem. Zapravo je problem ležao u tome što je on sve zapravo shvaćao ili okretao kao igru i zabavu iz koje može izaći ako to poželi. Škola je postala njegovo veliko igralište, njegova pozornica, a on glavni glumac, uvijek u centru pažnje. I koliko god smo ga uvjeravali da to nije tako, on kao da nije želio čuti što mu se govori. Učiteljica mu je objašnjavala da u školi postoje pravila ponašanja koja se moraju poštivati bez iznimaka, svi jednako. Nekako baš taj dio mu se nije svidio. Kao razrednica, zajedno s učenicima dogovorila je pravila međusobnog ophođenja i ponašanja u zajednici. Ni taj dio nije shvatio posve ozbiljno vodeći se valjda mišlju da pravila postoje samo zato da bi ih se zaobilazilo.
U takvom tonu prošlo je prvo polugodište, vrijeme privikavanja na školske obaveze, na postojanje pravila i autoriteta koji se moraju poštivati, vrijeme privikavanja na činjenicu da učiteljica predstavlja "zakon" u učionici i školi, da ona nije teta u vrtiću za igru i čuvanje dok roditelji rade, već osoba kojoj se treba obraćati sa "VI" što u vrtićima nije običaj - ovaj dio je bio prilično zahtjevan za sve prvašiće. Prvo polugodište prošlo je bez ocjenjivanja, uz kvačice, smajliće, cvjetiće i slične vesele ili tužne oblike.
Početkom drugog polugodišta pojavili su se testovi, diktati, ispitivanja. Stigle su i prve ocjene, što iz znanja, što iz zalaganja, što iz izvršavanja obaveza, tj. pisanja domaćih zadaća. I ocjenjivanje ponašanja. Ovo posljednje dvoje Kikolincu je predstavljalo poseban problem. Tj. ne zapravo njemu, već učiteljici i nama roditeljima. Petice su se zaredale iz svih predmeta po pitanju znanja i zalaganja. No obavezu pisanja zadaća nikako nije htio prihvatiti. Izbjegavao je označiti stranice na kojima je trebao napisati domaću zadaću kako ja ne bih znala. S druge strane, učiteljici je izmišljao sva moguća opravdanja zašto nije donio napisanu zadaću - od toga da on zapravo ima napisano, ali mu je, eto, sasvim slučajno ostalo doma na stolu, preko izgovora da se doma posvađao s bratom pa mu je ovaj sakrio bilježnicu ili da nije stigao napisati jer smo čitavo popodne negdje bili i došli kući toliko kasno da nije bio sposoban za pisanje, pa sve do optužbi na rubu pameti kada je glumeći plač izjavio da mama i tata njega - citiram: "sprečavaju u pisanju zadaće"!
Tada, nakon te izjave uslijedio je poziv učiteljice da dođem u školu. Zabrinuta učiteljica, pomišljajući pretpostavljam i na zanemarivanje ili čak i zlostavljanje, sumnjičavo je postavila pitanje o tome kako Kikolinac provodi dan prije i nakon škole. Zatim mi je dala do znanja što je on izjavio, a meni je istog trena pao mrak na oči. Od tog je trenutka započela prilično dobra suradnja učiteljice i mene, kad smo obje shvatile da nas je to dijete tako lijepo izmanipuliralo i preveslavalo kao mlade majmune... Krenule smo u žestok obračun s novonastalim problemom - laganjem u tolikoj mjeri da zapravo više nismo bile sigurne niti da je mlijeko bijele boje ako je to on rekao. Povjerenje je sasvim nestalo. Kao i njegovi krediti. Morao je shvatiti da je na totalnoj nuli, da nema više prostora za svoje manevre i da treba krenuti od samog početka. Doslovce pritisak sa svih strana, do te mjere da je povremeno bila upaljena i web kamera čitavo vrijeme dok sam bila na poslu kako bih ga mogla kontrolirati. Jednom riječju - morale smo ga slomiti da bi dobile onaj početni trenutak pažnje u kojem će shvatiti da život više nije samo igra. Mjesec dana prvog polugodišta bilo je pakleno. Zabranjeno mu je bilo približiti se kompjuteru, iščupala sam sve kablove iz playstationa i Tv-a u dječjoj sobi, zabranila igrice na mobitelu, pobacala i posakrivala dobar dio igračaka s kojima se igrao u vrijeme kada je trebao izvršavati svoje obaveze, poletjela je i poneka "preko guze". Sve to uz rečenicu - sam si to tražio i svojim ponašanjem zaslužio. Pokaži mi da možeš i drugačije!
Dva tjedna je pokušavao na bilo koji način "vratiti kotač vremena", ali nije uspjevao. Ponovo je mislio da lažima može izmanipulirati istinu, ali nije znao da smo učiteljica i ja u stalnom kontaktu - i u školi, i telefonski, i na mailu i na Facebooku... svuda i u svako vrijeme imala sam informaciju o svim aktuelnostima. S takvom prednošću nije mi mogao sakriti apsolutno ništa. U svoju sobu mogao je ući jedino na spavanje, a ostatak vremena bio je pod tatinim i mojim nadzorom - trebalo je nadoknaditi sve nenapisane zadaće. Padale su suze gotovo svakodnevno. Osobe u kojima je vidio eventualni "spas od nastale situacije" ostale su izvan njegovog kruga. Ostao je sam sa svojom tvrdoglavošću i upornim odbijanjem bilo kakvih pravila i obaveza. I nakon dva tjedna njegov je nos konačno poljubio pod. Konačno je ušlo u njegovu pametnu glavicu da život na ovaj način nije nimalo ugodan. I odlučio je to promijeniti. Uvidio je da je ipak bolje izvršiti svoje obaveze na vrijeme i prestati lagati o njima. Odlučio je početi poštivati učiteljicu i pravila koja je zajedno s razrednom zajednicom postavila još u prvom polugodištu. Odlučio je prihvatiti instituciju škole onakvom kakva ona jest i sa svime što ona donosi. Od tog trena, nakon ta dva "krvava" tjedna lomljenja čelika, dosta se toga promijenilo. Pažljiviji je, marljiviji, čuva i pazi svoj školski pribor, miran je na nastavi i dozvoljava i da ostali učenici u miru pokažu što misle i znaju. Trudi se poštivati školska pravila. A primjećujem da se to sve pozitivno odražava i na njegovo ponašanje u kući.
Prije par dana zazvonio mi je mobitel dok sam bila na poslu. Poziv od tete S., njegove tete iz vrtića. No kad sam se javila na poziv, s druge strane bio je Kikolinac. Na moje opće čuđenje što radi u vrtiću i to bez mojeg znanja i dozvole, odgovorio je da je krenuo pješke iz škole i da je poželio usput svratiti do vrtića. Tek tako da im se javi i da vidi neke od svojih bivših prijatelja. Uz dogovor s tetom S. ostao je u vrtiću par sati, do mog povratka kući s posla. To je popodne bio nekako posebnog raspoloženja. Miran, a opet, vidjelo se da je sretan. Imam osjećaj da je to bio njegov definitivni oproštaj s vrtićem. Mislim da tek sada mogu reći da je jedan dio života, onaj vrtićki, konačno završio.
... Učiteljica me više ne zove i ne šalje poruke. Zadaće su napisane redovno. Kikolinac je vidno smireniji i psihički, ali i fizički. U školi dobiva dodatne zadatke te je njegova pažnja usmjerena na dobre stvari. Razvija svoju kreativnost i znanje, ali tako da svojim znanjem i ponašanjem nikoga više ne terorizira. Krenuo je sistem nagrađivanja dobrih odluka i uspjeha. Naravno, još to treba dotjerati i ušminkati, ali već i ovako nam se svima više sviđa. Idemo polako prema kraju školske godine...
Definitivno je Kikolinac obilježio moju 2009. godinu i početak 2010. preusmjerivši svu moju pažnju na sebe. Neka, nije mi krivo. Uspjela sam zadržati se u sedlu i pohvatati sve konce. I pritome ne zanemariti nikoga važnoga, svoju obitelj. I nema veze što do sada nisam napisala niti jedan post na ovome blogu, jer ima vremena...
Ali naučila sam jedno - nije nimalo lako imati dijete pametnije, inteligentnije, naprednije od prosjeka. Ponos je to, ali i ogroman napor u savladavanju prepreka koje se nađu na putu. Ne želim Kikolinca svoditi na nikakve okvire i prosjeke. No to radi društvo u kojem živimo, pravila i ograničenja koja su nam postavljena. A od svih nas traži se da to poštujemo, bili mi ispod ili iznad prosjeka.
Moram reći da sam u ovom vrlo napornom razdoblju dolazila u doticaj s literaturom o kojoj nisam prije znala baš ništa. Ono što sam tamo pronašla uvelike su mi pomoglo da preispitam najprije sebe, a onda i da postavim neke "početne položaje" za nove početke. Upoznala sam pojmove ADHD i ADD. Iako je riječ o stručnim pojmovima s područja psihologije za čiju dijagnozu treba stručno mišljenje, nije bilo nimalo pogrešno pronaći neke odgovore i smjernice u tim knjigama. Evo koje su me se najviše dojmile i koje mogu itekako biti od koristi svim roditeljima koji muku muče sa sličnim problemima:
Greenspan, Stanley I.: Zahtjevna djeca
Ferek, Marko: Hiperaktivni sanjari
John F. Taylor: Djeca s ADD i ADHD sindromom
Zanimljivi linkovi:
Udruga ADHD i ja
©2008-2009 Sandrine
| Prethodna priča | Naše priče | Nova priča uskoro |
1 komentara:
Vrlo lijep blog!
Srdačno pozdravljam poljskom!:)))
Šaljem poljupci za sve Hrvatska ..;)
Nadam se da ćete posjetiti moj blog i dajte komentarhttp://polishtwins.blogspot.com
Objavi komentar