“Dobro jutro, mamice! Evo nazvao sam te da ti kažem da sam ustao i doručkovao. Smijem li sad nakon jela uzeti jedan slatkiš?”
Tako je započeo moj današnji telefonski razgovor s mojim petipolgodišnjakom, jutros, negdje oko pola deset. Zna dijete da ne dozvoljavam slatkiše prije jela. I zna da ću biti dobre volje kad mi kaže da je učinio sve što se učiniti treba ujutro, kad se probudi. I zna da sam ja na poslu, a on kući, pa nisam u mogućnosti baš sve provjeriti.
“Naravno, dragi, ako si se najeo, onda možeš pojesti slatkiš. Uzmi si Torticu, baka je donijela.” nježno sam odgovorila svojoj maloj pametnoj glavici. No mama kao mama uvijek ima pitanje više.
“A što si doručkovao?” nastavljam znatiželjno.
“Kruha i paštete. I mlijeka sam pio. Brat mi je napravio doručak.” pohvalilo se dijete.
“Pa zar se on ustao?” upitala sam, nadajući se da je bratu danas bolje, jer je jadničak već dva dana pod visokom temperaturom u krevetu. “Daj mi ga na telefon da ga čujem.” veselo sam rekla. No kad se brat javio, moje je veselje ipak malo splasnulo.
“Bok, mama. Čini mi se da nemam baš visoku temperaturu, ipak se malo bolje osjećam. Evo baš sam se malo prije probudio.” kaže mi bolesni glasić mog jedanaestogodišnjaka. Znala sam da je to trenutno bolje stanje samo zbog tablete protiv temperature.
“Ali i ti si jeo, zar ne?” upitala sam zabrinuto, jer već dva dana nije skoro ništa jeo zbog grlobolje i temperature. S druge strane nekoliko trenutaka bila je tišina, a zatim samo ono upitno i začuđeno “Hmmm???”. “Paštetu i kruh, rekao mi je tvoj brat. To ste jeli?” nastavila sam pitanje.
“Ma tko je jeo? Nisam ja nikakvu paštetu mazao, ja sam još u krevetu.” sav u čudu odgovara.
Nastao je kratki tajac. Nešto ovdje ne štima. Čujem s druge strane kako šuška papir od Tortice. I kliker mi proradi.
“Daj mi malo svog bracu na telefon!”
“ Mama, ma on ti je meni namazao paštetu i vratio se nazad u krevet, ne sjeća se on toga, vidiš da je bolestan!” žustro mi se opravdava živahni glasić mog petipolgodišnjeg malog lažljivca.
“A koju paštetu ti je mazao?” dosjetila sam se.
“ Neki dan je pukao otvarač na Piketi, pa smo onda jeli onu običnu, a sad smo to do kraja pojeli.” uvjerava on mene.
“Dragi, pa nema druge paštete osim Pikete. Ono što vam je prošli put ostalo, tata i ja smo isti dan pojeli.” tu sam ga dočekala na tankom ledu. “Mislim da mi lažeš, a to ti neće dobro proći. Kad dođem kući čeka nas razgovor.” nastavila sam ozbiljno i završila razgovor. Dok sam spuštala slušalicu čulo se samo plačljivo “Niiiisaaaam htioooo....”
Razmislila sam na trenutak i slatko se nasmijala. Što je sve dijete u stanju izmisliti da se dočepa slatkiša! I to kako uvjerljivo! No kako je danas “prvi april”, oprostit ću mu ovu smicalicu i uzeti ju kao prvoaprilsku šalu na moj račun.
E pa sretno vam danas i dobro pripazite kakve vijesti i obavijesti danas dolaze do vas. Možda se netko samo želi našaliti.
Aprilililili!!!!!
©2008 Sandrine
(osim slika)| Prethodna priča | Naše priče | Nova priča |
0 komentara:
Objavi komentar