Počela je nova školska godina. Netko je taj dan dočekao s više, a netko s manje radosti. Uglavnom se raduju djeca dok nas roditelje početak školske godine uvijek iznova tjera do ruba očaja. Povećani troškovi za nabavu svega što će jednom učeniku trebati za nastavu samo su dio našega problema. Sad kad imamo besplatne udžbenike, ipak je udar na naše novčanike blaži. No, nije to ono što mene kao roditelja jednog šestaša sada zanima. To sam već riješila. Sad me najviše muči školska užina.
Znamo da se u većini škola u Hrvatskoj užina sastoji od sendviča, krafna ili komada pizze, uz čašu čaja ili nekog instantnog napitka. Gradovi, općine, škole, nažalost, štede na našoj djeci i rijetke su škole s pravom školskom kuhinjom u kojoj se nudi i kuhana hrana. Moj sin ide u školu koja ima samo tzv. čajnu kuhinju. Osim što je takva ponuda blago rečeno katastrofalna po kvaliteti, već sredinom prošle školske godine, suočila sam se s novim problemom: "Mama, meni jedna krafna ili jedan mali sendvič nije dovoljan, gladan sam!" - požalio mi se već proljetos moj još-malo-pa-dvanaestogodišnji školarac. Kako svi mi svoju djecu iz nekih čudnih razloga smatramo uvijek manjima nego što jesu, tako je mene ova vijest pogodila kao grom iz vedra neba - moje djetešce više nije malo, moj sin raste, a zajedno s njim rastu i njegovi obroci, ali i njegove potrebe za kvalitetnijom užinom. Što učiniti?
Prva stvar koja mi se učinila dobrim rješenjem bila je da nosi užinu od kuće. Vrlo brzo sam shvatila da mi ideja nije bila baš najpametnija, da tako nešto ipak funkcionira samo na filmovima i u časopisima koji nam opisuju i predlažu metode iz nekih savršenih obitelji. Evo što sve nije funkcioniralo:
*radim i nisam u mogućnosti doći kući i pripremiti mu zdrav i svježi obrok za užinu (ovo funkcionira jedino kad je nastava u jutarnjoj smjeni);
*sam je kod kuće i, kao i svako dijete, koristi priliku jesti ono što mu se najviše sviđa, a ne ono što bih ja htjela da pojede;
*zaboravi na vrijeme, zaigra se ili se iznenada sjeti da prije škole mora do prijatelja pa često zbog toga ne stigne ni pripremiti užinu;
*na kraju se opet sve svelo na sendviče, i to onakve kakve ja nisam željela - kriška-dvije sira i nekoliko komadića čajne - koji plivaju u kečapu;
sve je koštalo daleko više od školske užine, a razlika je bila jedino u količini, opet,nezdravog obroka.
Druga je ideja bila da mu svaki dan dajem novac. Neka sâm kupi užinu - u blizini škole nalaze se dućan, dvije pekare, restoran brze hrane. Nije zdravo, ali je bar veći izbor.
Tu se pojavio novi problem - većina se učenika starijih razreda baš na taj način "prehranjuje" pa su spomenuta mjesta doslovce zatrpana navalom gladnih školaraca, a vremena je premalo, a uz to, kako to nažalost inače biva, stariji misle da baš oni imaju prednost. Tako se događalo da ili prekasno uspije kupiti ono što želi (ako uopće ostane toga što je želio) pa niti ne stigne pojesti prije početka školskog sata, ili čak uopće ne uspije kupiti pa gladuje do kraja nastave. Ispostavilo se da ni to nije dobro rješenje, čak je ispalo i lošije od onog prvog.
Uz stotine muka, nekako smo dočekali kraj prošle školske godine, no ne želim da se ista priča nastavi. Za ovu školsku godinu imam drugačiju ideju. Svjesna sam toga da se užina u školi neće promijeniti na bolje. Ako nastavim sa starim idejama, sigurna sam da nisam ništa time postigla. Odluka je pala. Koliko god da je siromašna školska užina, ipak je sigurno da će barem nešto pojesti. Ja sama mogu promijeniti njegove navike - još uvijek je to moguće, ali i svoje. Sve što nam treba je 15 minuta vremena i drugačiji raspored obroka. Da, i mrvicu više odgovornosti s njegove strane i dobre volje s obje strane.
Ovako je to izgledalo do sada...
Dok nisam radila, sve je izgledalo puno drugačije, gotovo kao iz časopisa ili filmova.
Sada radim, no kad odlazim na posao, on još spava. Kad je škola u jutarnjoj smjeni, ne doručkuje, jer ne stigne jesti, tako kaže. Na odmoru, ali i na povratku iz škole, stane u pekari pa si kupi nešto da popuni želudac, ruča prekasno, a večera zdjelicu žitarica jer mu je to najbrže, najjednostavnije, najpraktičnije. Kad je nastava popodne, na moju žalost, jede kad i što želi jer mene nema da bih mogla nametnuti svoj režim prehrane. Nisam previše sigurna što pojede u školi jer dođe kući gladan kao vuk i tad se natrpa hranom.
Zaključak: previše hrane bogate ugljikohidratima i mastima u pogrešno doba dana, premalo vitamina, daleko previše šećera, sumnjiva količina bjelančevina...
A ovako to izgleda sada...
Sada ustaje prije nego ja odem na posao - za njega to znači 15-ak minuta kraćeg spavanja. Obrok koji je do sada večerao, promijenio je svoj raspored pa ga odmah nakon buđenja na stolu dočeka zdjelica žitarica s jogurtom ili voćnim sokom - za to se ja pobrinem. Užina - ostaje ona školska jer mi je ipak važno da ima siguran obrok, a za dodatak se nije teško pobrinuti: voćka ili neka kvalitetnija energetska pločica od žitarica i voća, što će s veseljem utrpati u džep jer ih ionako voli. Tako sam dobila na količini, ali i na kvaliteti, jer nije pojeo samo krafnu već i nešto korisno. Uz to bočica jogurta, mlijeka ili svježeg voćnog soka, na praktičnom mjestu u vanjskome pretincu torbe, odlično zaokružuje cjelinu i popunjava "rupe u želucu".
Kad dođe doma iz škole, čeka ga ručak koji si i sâm može dovršiti,i jer sam zamrzivač napunila kuhanim obrocima po principu članka o ljetnom kuhanju. On samo treba zagrijati svoju dozu u mikrovalnoj, a ako baš želi i ima vremena, može i sam nešto skuhati - već me nekoliko puta zaista iznenadio kako mu kuhanje dobro "leži", no o tome ću pisati drugom zgodom. Umjesto dosadašnjih žitarica, sad večera hranu bogatu bjelančevinama uz malo integralnog kruha. Osim toga, češće pečem odličan kolač od žitarica s voćem i jogurtom kao dodatak užini i kao desert (recept).
Rezultati ove ideje već su vidljivi. Moj je šestaš sit i zadovoljan, a ja sretna jer mu, konačno, nakon nekoliko godina i metabolizam radi "kao urica". Osjeća se puno bolje, poletnije, više je koncentriran na nastavu. Primjećujem da mu se sviđa naš novi dogovor.
Jesmo li riješili problem školske užine? Nadam se da jesmo, bar za neko vrijeme, jer djeca rastu.
A sad na kraju, sa smiješkom na licu prisjećam se svojih školskih užina: varivo od raznog povrća s mesom, tjestenina s umakom od mljevenog mesa, pire u kombinaciji sa špinatom ili nekim drugim lisnatim povrćem, a uz to mesna štruca ili polpetice ili odrezak u umaku od rajčice, griz s čokoladom, pudinzi, hrenovke, pohani kruh, razni namazi...i repete kad god poželiš. :)
©2008 Sandrine
| Prethodna priča | Naše priče | Nova priča |
0 komentara:
Objavi komentar