Nadzorna ploča | Novi post | Postavke | Uredi izgled | Uredi HTML | Uredi komentare | Odjava | Scribd

Dan očeva (u dvije priče)

Trebala je ovdje biti čestitka za Dan očeva. Napisao ju je moj sin R za zadaću iz hrvatskog. Trebala je to biti i jedina priča danas. Naslov joj je Pismo mome tati.

A ova priča nije trebala postojati. Netko se trebao pobrinuti da se ta priča ne dogodi. No, na žalost, dogodila se. I pišem ovu priču ovdje samo zato da vi roditelji možete vidjeti da se ružne stvari ipak mogu desiti svima nama. Iako o ružnim stvarima ovdje nisam htjela pisati. Ali kako tu negdje na početku stranice u uvodnom pozdravu piše kako je ovo mjesto namijenjeno roditeljima i djeci, osjećam veliku potrebu da vam napišem što se jučer desilo mome djetetu, da vam skrenem pažnju na događaje u kojima se može naći, ili se već možda našlo, i vaše dijete.

Jučer je dan počeo kao sasvim običan školski dan moga sina, odličnog učenika 5. razreda. Pobrao je svojih pet minuta slave jer je dan prije osvojio 7. mjesto na županijskom natjecanju iz geografije, a moram usput reći i to da je prije nekoliko dana osvojio 16. mjesto na županijskom natjecanju iz matematike, a dva njegova literarna rada prošla su na natjecanje na državnoj razini. Za sve to razrednica ga je pohvalila na satu razredne zajednice, a njegovi kolege učenici su mu zapljeskali čestitajući mu na rezultatima. I tako je trebao završiti njegov škloski dan. No nije.
Prije zadnjega školskog sata, moj mali genijalac R. i njegov najbolji prijatelj i kolega iz razreda K., jednako odličan učenik, zabavljali su se na školskom hodniku, čekajući početak nastave. Bio je to sedmi školski sat jutarnje smjene, no ujedno i prvi popodnevne, pa su u školi bili i učenici kojima je to bio prvi sat. Odjednom je netko s leđa zgrabio moga R. Nije vidio tko je to. Ispred njega se stvorio još jedan dječak I. i udario R-a šakom u trbuh. R se nije mislio samo tako prepustiti i uspio se osloboditi “zagrljaja” s leđa. Prepoznao je dječaka L. i odgurnuo ga od sebe, vičući na njega odakle mu pravo da ga drži dok ga I. tuče. I. ga je tada udario nogom u koljeno i srušio na stepenice. R. se dignuo i još ih jednom uspio obojicu odgurnuti od sebe, dok ga je L. vrijeđao psovkama i rugao mu se, nazivajući ga slabićem i glupanom. R je, pokušavajući se osloboditi L.-a koji je nasrtao na njega, uspio šakom okrznuti L-ovo rame, na što je L povikao “Sad ću te šakom!”. U tom je trenutku njegova šaka doletjela do R-ovog lijevog oka. Potekla je krv i raširila se centimetar i pol duga posjekotina tik ispod obrve moga R. U tom istom trenutku, R-ov prijatelj K., koji je u međuvremenu potrčao po učiteljicu, povikao “Pustite ga, prestanite!”, no šaka je već pala. Došla je i učiteljica i svih odvela ravnatelju. Ravnatelj je tražio objašnjenje. R mu je ispričao što se desilo, ali L i I su se pokušali braniti svakakvim lažima. Ravnatelj je odlučio da L i I neće biti kažnjeni jer je to, pazite ovo, prvi put da su ti učenici tako nešto učinili. Rekao je da je ružno to što su napravili, da nisu to smjeli. Rekao je R-u da se nije trebao suprotsavljati pa onda ne bi završilo tako kako je završilo. Rekao je da će događaj spomenuti na kvartalnoj sjednici, koja se održava danas. I još je pitao moga R hoće li im oprostiti i tražio da se pomire. Morali su se još samo potpisati na nekakav papir i to je bilo sve. Poslani su dalje na nastavu.
Mog je R.-a u učionici dočekala zabrinuta razrednica i zgroženi učenici. Nikome nije bilo svejedno. Razrednica je pogledala ranu i stavila flaster. Rekla mu je da ode kući i da odspava, ali on je želio ostati na nastavi do kraja.
Nitko, ali baš nitko, u tim trenucima nije našao za shodno nazvati mene i reći mi što se dogodilo. Tek kad je R već došao kući i nazvao me telefonom na posao, rekao mi je da su ga dvojica u školi tukla. Tada sam ja nazvala razrednicu i tražila objašnjenje, međutim, ni ona sama nije sve znala, osim onoga što joj je R ispričao. Ravnatelj valjda nije smatrao potrebnim nikoga obavještavati o događaju, pa čak ni nju, iako je njezin učenik ozlijeđen.
Poslijepodne sam R-a odvela na liječnički pregled. Doktorica je bila zgrožena pričom i rekla da treba obavijestiti policiju. Poslala nas je i kod okuliste da se vidi je li nastala kakva ozljeda očne pozadine i naredila tri dana mirovanja, jer se , kao i ja, zabrinula za mogući povratak glavobolja od kojih je R do nedavno često patio. U dežurnoj oftamološkoj ambulanti ljubazna doktorica i isto tako ljubazna sestra su ga pregledale, rekle da je na sreću sve u redu, sanirale posjekotinu i po službenoj dužnosti obavijestile policiju. R se prestrašio. Bojao se osvete u školi. Dva su policajca došla u ambulantu za samo desetak minuta, uzeli su osnovne podatke, uputili nas u nadležnu policijsku postaju da ujutro damo izjavu, savjetovali mome R-u da nikome ništa ne govori, umirujući ga neka se ne brine i otišli.
I mi smo konačno otišli kući, još jednom pretresti cijeli taj događaj i naspavati se. Jutros smo po uputi policajaca bili u postaji i dali izjavu. Pitala sam što će biti dalje. Rečeno mi je da će L i I, skupa s roditeljima biti pozvani na prikladni razgovor i u policijsku postaju i u Centar za socijalnu skrb, kamo se automatski prosljeđuju svi ovakvi i slični slučajevi. Kako je ovo prvi put, ostat će samo na tim razgovorima i opomenama. No budu li ta dvojica napravila išta slično bilo kome u školi u naredne dvije godine, slijedi im automatska prijava. Naravno, ako takav događaj dođe do policije, ako ravnatelj ne odluči da nije potrebno nikoga obavještavati, kao što je to, izgleda, pokušao učiniti ovoga puta, a možda i tko zna koliko puta prije, ne bi li na taj način očuvao ugled škole kao “škole bez nasilja”.
U međuvremenu sam saznala da ni L. ni I. nisu baš anđelići. Prvi je već nekoliko puta baš mome sinu stvarao probleme, a drugi je itekako poznat u školi upravo po tučnjavama i ovo mu je bilo čisto za zabaviti se. A ravnatelj je rekao da je to prvi put...Koliko puta je već bio taj prvi put?

Dragi roditelji, djeco, bake, djedovi, tete i svi koji se brinete o djeci, ne odvraćajte pogled od nasilja. Borite se za sigurnost svoje djece u školama, na igralištima, na ulicama....

RECITE STOP NASILJU jer se, na žalost, to može desiti i vašoj djeci.

©2008 Sandrine








Prethodna priča Naše priče Nova priča

4 komentara:

Anonimno kaže...

Žao mi je da se to dogodilo tvome sinu. Evo ovih dana svaki da se čuje da se deilo neko nasilje u školama. Toga ima već dulje vremena.Moje je iskustvo isto tako teško a vjerujem da je i utjecalo na daljnje učenje mojega sina koji je danas 20 godišnjak. Njega je pred cijelim razredom u šestom razredu osnovne škole nastavnica hrvatskog jezika ošamarila i to zato jer je u za vrijeme odmora nehotice srušio jednu djevojčicu (djeca koja su bila u blizini potvrdila su da nije to učinio namjerno). Nakon tog događaja jednostavno više nije želio učiti Hrvatski jezik i i mali smo velikih problema . Dotična nastavnicanije odgovarala za svoj postupak.Nakon samo mjesec dana u drugom razredu učinila je nešto slično , roditelji djece napisali su prijavu u poslai sve do ministarstva ali ona je imala takovu podršku da ju nisu maknuli iz škole do danas a ovo je bilo prije osam godina.Eto ima svašta a kako to rješiti na doborbit naše djece ne znam. Znam samo da učitelji profesori samo znaju tražiti veće plače i povlastice a ništa ne daju za dobrobit djece .

Anonimno kaže...

Ovo je prestrašno draga Sandrine i stvarno neznam kud to sve vodi. U mom krugu prijatelja bilo je takvih sličnih situacija već dva puta, ali vezano za nasilje u srednjoj školi i to nakon nastave. Ne samo da su istukli i iscipelarili dječaka, nego ga još o pokrali, grozno. Na žalost, policija je sve to evidentirala, ali se nezna koje su posljedice ti nasilnici imali, ali bojim se, nikakve.
Istina, treba već jednom stati na kraj nasilju, a ako društvo, odnosno ustanove koje su odgovorne za to ne poduzimaju ništa, e onda bi trebali valjda roditelji uzeti stvar u svoje ruke. Ne kužim, ali valjda je to jedina opcija da bi zaštitili svoju djecu.... Ja sam totalno protiv bilo kakvog oblika nasilja, ali jednostavno se u čovjeku bude agresivne pobude kad vidi toliku nepravdu i zlo oko sebe. Ja svoju djecu nisam nikada tukla, a odgojila sam ih u normalne , vesele i dobre teenagere, ali sa puno uloženog truda i ljubavi!! Dakle što nam je činiti? Očito da sve potiče iz kučnog odgoja, a toga danas ima sve manje, na žalost....
Neznam, ovo je tema tako bolna i strašna, a ja nemam ideje kako tome stati na kraj!
Sandrine, šaljem ogromnu pusu dragom R. i želju da se smiri što prije i da njegova budućnost i budućnost sve djece bude puno ljepša nego se to sada čini!!! Bože pomozi!!

Anonimno kaže...

Ovo je zbilja grozno...

mama kaže...

Moje je mišljenje da takve stvari treba javno govoriti. Imam curicu istih godina kao tvoj sin i nije mi lako kad znam da mi nema tko zaštititi dijete dok se takvi šetaju nekažnjeno. Usput, vidim da je tvoj sin zbilja odličan učenik, a sviđa mi se i njegovo pismo za Dan očeva. Mislim da je divno dijete i šteta je da se takvoj nadarenoj djeci dešavaju takve stvari

 

Sandrine's 3 columns templates