Dan očeva (u dvije priče)

Trebala je ovdje biti čestitka za Dan očeva. Napisao ju je moj sin R za zadaću iz hrvatskog. Trebala je to biti i jedina priča danas. Naslov joj je Pismo mome tati.

A ova priča nije trebala postojati. Netko se trebao pobrinuti da se ta priča ne dogodi. No, na žalost, dogodila se. I pišem ovu priču ovdje samo zato da vi roditelji možete vidjeti da se ružne stvari ipak mogu desiti svima nama. Iako o ružnim stvarima ovdje nisam htjela pisati. Ali kako tu negdje na početku stranice u uvodnom pozdravu piše kako je ovo mjesto namijenjeno roditeljima i djeci, osjećam veliku potrebu da vam napišem što se jučer desilo mome djetetu, da vam skrenem pažnju na događaje u kojima se može naći, ili se već možda našlo, i vaše dijete.

Jučer je dan počeo kao sasvim običan školski dan moga sina, odličnog učenika 5. razreda. Pobrao je svojih pet minuta slave jer je dan prije osvojio 7. mjesto na županijskom natjecanju iz geografije, a moram usput reći i to da je prije nekoliko dana osvojio 16. mjesto na županijskom natjecanju iz matematike, a dva njegova literarna rada prošla su na natjecanje na državnoj razini. Za sve to razrednica ga je pohvalila na satu razredne zajednice, a njegovi kolege učenici su mu zapljeskali čestitajući mu na rezultatima. I tako je trebao završiti njegov škloski dan. No nije.
Prije zadnjega školskog sata, moj mali genijalac R. i njegov najbolji prijatelj i kolega iz razreda K., jednako odličan učenik, zabavljali su se na školskom hodniku, čekajući početak nastave. Bio je to sedmi školski sat jutarnje smjene, no ujedno i prvi popodnevne, pa su u školi bili i učenici kojima je to bio prvi sat. Odjednom je netko s leđa zgrabio moga R. Nije vidio tko je to. Ispred njega se stvorio još jedan dječak I. i udario R-a šakom u trbuh. R se nije mislio samo tako prepustiti i uspio se osloboditi “zagrljaja” s leđa. Prepoznao je dječaka L. i odgurnuo ga od sebe, vičući na njega odakle mu pravo da ga drži dok ga I. tuče. I. ga je tada udario nogom u koljeno i srušio na stepenice. R. se dignuo i još ih jednom uspio obojicu odgurnuti od sebe, dok ga je L. vrijeđao psovkama i rugao mu se, nazivajući ga slabićem i glupanom. R je, pokušavajući se osloboditi L.-a koji je nasrtao na njega, uspio šakom okrznuti L-ovo rame, na što je L povikao “Sad ću te šakom!”. U tom je trenutku njegova šaka doletjela do R-ovog lijevog oka. Potekla je krv i raširila se centimetar i pol duga posjekotina tik ispod obrve moga R. U tom istom trenutku, R-ov prijatelj K., koji je u međuvremenu potrčao po učiteljicu, povikao “Pustite ga, prestanite!”, no šaka je već pala. Došla je i učiteljica i svih odvela ravnatelju. Ravnatelj je tražio objašnjenje. R mu je ispričao što se desilo, ali L i I su se pokušali braniti svakakvim lažima. Ravnatelj je odlučio da L i I neće biti kažnjeni jer je to, pazite ovo, prvi put da su ti učenici tako nešto učinili. Rekao je da je ružno to što su napravili, da nisu to smjeli. Rekao je R-u da se nije trebao suprotsavljati pa onda ne bi završilo tako kako je završilo. Rekao je da će događaj spomenuti na kvartalnoj sjednici, koja se održava danas. I još je pitao moga R hoće li im oprostiti i tražio da se pomire. Morali su se još samo potpisati na nekakav papir i to je bilo sve. Poslani su dalje na nastavu.
Mog je R.-a u učionici dočekala zabrinuta razrednica i zgroženi učenici. Nikome nije bilo svejedno. Razrednica je pogledala ranu i stavila flaster. Rekla mu je da ode kući i da odspava, ali on je želio ostati na nastavi do kraja.
Nitko, ali baš nitko, u tim trenucima nije našao za shodno nazvati mene i reći mi što se dogodilo. Tek kad je R već došao kući i nazvao me telefonom na posao, rekao mi je da su ga dvojica u školi tukla. Tada sam ja nazvala razrednicu i tražila objašnjenje, međutim, ni ona sama nije sve znala, osim onoga što joj je R ispričao. Ravnatelj valjda nije smatrao potrebnim nikoga obavještavati o događaju, pa čak ni nju, iako je njezin učenik ozlijeđen.
Poslijepodne sam R-a odvela na liječnički pregled. Doktorica je bila zgrožena pričom i rekla da treba obavijestiti policiju. Poslala nas je i kod okuliste da se vidi je li nastala kakva ozljeda očne pozadine i naredila tri dana mirovanja, jer se , kao i ja, zabrinula za mogući povratak glavobolja od kojih je R do nedavno često patio. U dežurnoj oftamološkoj ambulanti ljubazna doktorica i isto tako ljubazna sestra su ga pregledale, rekle da je na sreću sve u redu, sanirale posjekotinu i po službenoj dužnosti obavijestile policiju. R se prestrašio. Bojao se osvete u školi. Dva su policajca došla u ambulantu za samo desetak minuta, uzeli su osnovne podatke, uputili nas u nadležnu policijsku postaju da ujutro damo izjavu, savjetovali mome R-u da nikome ništa ne govori, umirujući ga neka se ne brine i otišli.
I mi smo konačno otišli kući, još jednom pretresti cijeli taj događaj i naspavati se. Jutros smo po uputi policajaca bili u postaji i dali izjavu. Pitala sam što će biti dalje. Rečeno mi je da će L i I, skupa s roditeljima biti pozvani na prikladni razgovor i u policijsku postaju i u Centar za socijalnu skrb, kamo se automatski prosljeđuju svi ovakvi i slični slučajevi. Kako je ovo prvi put, ostat će samo na tim razgovorima i opomenama. No budu li ta dvojica napravila išta slično bilo kome u školi u naredne dvije godine, slijedi im automatska prijava. Naravno, ako takav događaj dođe do policije, ako ravnatelj ne odluči da nije potrebno nikoga obavještavati, kao što je to, izgleda, pokušao učiniti ovoga puta, a možda i tko zna koliko puta prije, ne bi li na taj način očuvao ugled škole kao “škole bez nasilja”.
U međuvremenu sam saznala da ni L. ni I. nisu baš anđelići. Prvi je već nekoliko puta baš mome sinu stvarao probleme, a drugi je itekako poznat u školi upravo po tučnjavama i ovo mu je bilo čisto za zabaviti se. A ravnatelj je rekao da je to prvi put...Koliko puta je već bio taj prvi put?

Dragi roditelji, djeco, bake, djedovi, tete i svi koji se brinete o djeci, ne odvraćajte pogled od nasilja. Borite se za sigurnost svoje djece u školama, na igralištima, na ulicama....

RECITE STOP NASILJU jer se, na žalost, to može desiti i vašoj djeci.

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Naše priče

Nova priča