Stiže brzoglas
U našu ravnicu poruka stiže. Da bolje čuju, svi se približe.
Svaka životinja znati je htjela što im to nosi hitra gazela.
Kada je konačno došla do daha i oporavila se od velikog straha
jer vidje lava da prema njoj kreće, a nije znala da ju pojest neće,
koliko god je mogla glasno izreče poruku da svim' bude jasno
što nojevi crni kraljevskog roda, plave krvi i otmjena hoda
imaju reći ovome svijetu - riječ je, dakako, o nojometu.
"Oj, sivoperci, izrode naš..." - poruka počinje ljupko baš,
"Do nas je dopro nekakav glas da želite biti bolji od nas.
Ako je vaša namjera bila proslavit nojeve sivih krila
možete odmah zaboravit na to i vratiti svoje glave u blato
jer za drugo niste - to upamtite, samo nojevski rod sramotite.
Aj, al' ste smiješne vi budale ružnoga perja i pameti male
pa ne vidite da vam se smije sav svijet
- neće vam pomoć' ni taj vaš nojomet!
Uostalom, i to je glupost prava, to svatko normalan uočava,
jer kakvog smisla može imati trčanje za hrpicom suhih vlati
što loptom ju zovete (čudne li riječi). Ne sanjajte o slavi i sreći!
Mi, crnoperci, nojevi pravi dozvolit nećemo da se zaboravi
da jedino nas se štovati može! Vas da se slavi?! Ma sačuvaj Bože!
I zato vam sad ovo poručujemo: mi u svemu uvijek pobjeđujemo,
pa ćemo i vama u igri toj pokazati tko je bolji noj,
porazit vas tamo na vašem terenu i te vaše snove u istome trenu
rasplinut u dim...
Dakle, da sada svršimo s tim.
Kad sunce sedmi put dođe u zenit, mi ćemo snage naše odmjerit!"
Tako završava poruka ova. Gazela je rekla od slova do slova
riječi teške k'o čitava stijena. U nojevska srca se uvukla sjena.
Stoje svi redom pognutih glava. Tuga je njihova pogodila lava.
Krene Toma i pred njih stane. Riječima ih sjeti na one dane
kad su se rađali njihovi snovi, kad su savez sklopili novi.
Sjeti ih on na obećanje svoje... "Nitko neće vrijeđat životinje moje!"
- rikne lav - "Dignite glavu! Pokazat ćemo mi njima igru pravu!
Vi sivoperci ste dobri igrači i ja ne vjerujem u to da oni su jači.
Upamtite jedno - vi ste krivi što ova ravnica tako veselo živi!
Izrod ste njima, al' nama ste rod. Mi tu, svi skupa, vaš smo narod.
I ponosno krenite vi u boj za ravnicu ovu, za narod svoj!"
Riječi su Tomine ponosa pune. Hrabrost i ljubav svim' srca napune.
I tad se oglasi najmanji noj: "U boj! U boj za narod svoj!!!"
...a što se dalje zbilo, ma saznat ćete, već znate kad...
©2008 Sandrine
| Što je prije bilo | Priče za djecu | Novi nastavak |
0 komentara:
Objavi komentar