Sandrine's: Joystick, hrenovke i svinjska gripa

Eto što se desi kad mama izvali glupost...
Kući je konačno došla i svjedodžba. Petica. S pohvalnicom. Koja zaslužuje i nekakvu nagradicu.
Sjećam se svojih nagrada za "odličan uspjeh i primjerno vladanje" i pohvalnicu. Sandale koje sam ionako trebala dobiti, kakva haljinica koju bi mi ionako kupili, knjiga...Moja se nona svake godine uredno ljutila na mamu što mi kupuju poklone koji zapravo i nisu pokloni nego sasvim normalna potreba za dijete koje raste. Pa sam onda uživala kad bi nona i nono rekli "Ala obuci se, parićaj se, gremo va grad kupit dar kako treba! I lepo se opleti!" I uvijek je to bilo nešto što me je tada ostavljalo bez daha. Poklon koji mi je bio izuzetno drag, a pokazalo se kasnije i vrlo svrsishodan i najupotrebljavaniji, bio je lijepi zeleni Poni bicikl na kraju četvrtog razreda. Narednih osam godina bio je kao moja treća noga, moj suborac, supatnik, čuvar tajni, prijevozno sredstvo koje me vrlo često nečujno, neopazice, potajno odvozilo baš tamo kamo je trebalo, tamo kamo su mama i tata rekli da ne smijem ići. Upoznala sam na ta dva kotača čitav svoj grad i njegove tajne kutke, njegove ljepote, ali i ponekad opasnosti o kojima i danas šutim i ja i moj stari Poni kojeg je nasljedio netko tko je tamo ostao iza mene.
Bilo je još raznih poklona koji su se razvijali i rasli skupa s mojim maštanjima, željama, samnom ali neću sad o tome.

Sad je riječ o nagradama za moje potomke. Poučena vlastitim iskustvom, nastojim se držati toga da poklon bude baš to - poklon, ne odjeća ili obuća, osim ako dotična osoba baš tako nešto poželi. Do sada su pali i igračke i mobiteli i role i bicikl. Ove godine dragi je odlikaš poželio Nintendo DS. Znam da je nama, kad smo bili klinci (malo veći klinci), Nintendo bio zakon. Još uvijek je negdje među igračkama mojih klinaca iako već odavno ne radi. to im je tata proslijedio u nasljedstvo. Tako smo dragi i ja potegnuli do Trsta. Jer tu kod nas nije se mogao naći ni za lijek. Čini se da su svi klinci ove godine poželjeli isto! I našli smo ga, jedva. Ne na polici gdje bi trebao biti, nego iza pulta, još samo nekoliko kutija. Čini se da su i mali Talijani za poklone dobivali tu spravicu. Ljubazni nam je prodavač pokazao dvije malene kutijice i na svom talijansko-engleskom jeziku objasnio u čemu je razlika. Jedna od tih kutijica je najnovija verzija Nintenda DS i ima malu kamericu. I skuplja je dvadesetak eura. I ubrzo će sve igrice biti takve da će iz nekog razloga trebati ta kamerica. Pa se ne isplati kupovati stariju verziju. Hmm...170 eura. Pa još igrice. Jer to je samo prazna kutijica. S dva ekrančića. Mala. Premala za moj gušt. Tj., premala da bih mogla dozvoliti svom odlikašu da po cijele dane bleji u njih. Jer to bi točno tako bilo. U glavi je već odzvanjao alarm na uzbunu. Još kad smo vidjeli igrice, najjeftinija 24 eura... Ma zaboravi! Vratila sam ljubaznom prodavaču obje kutijice i okrenula se. Za mene je to bila završena priča. Moj će se odlikaš silom prilika morati zadovoljiti nešto drugačijim poklonom.

Po povratku doma imali smo objašnjavanja i objašnjavanja. Rekla sam mu da sam i ja bila zainteresirana (što i jest istina, jer čak i ja obožavam te igrice), no da sam se razočarala vidjevši najprije izgled, pa cijenu i na kraju cijene igara. I onda sam izvalila glupost. Koja nas je opalila po džepu samo za četvrtinu manje nego Nintendo.

- Radije ću dat tol'ke pare za neki svemirski joystick i dobru PC igricu nego za tu praznu škatulicu čije ekrane moram s povećalom tražit!

Na njegovom se licu razvukao osmjeh koji bi zasigurno obletio cijelu glavu da nema ušiju. Odmah se složio s mojom rečenicom koja nije bila ništa drugo do puke retorike. Ali je izrečena.

I tako je došla subota. Dragi nije otišao na posao kao svake subote. Najavio je to još u petak kad me nazvao s posla i umiljatim glasom pitao hoćemo li se igrati ovaj vikend. A ja sam pomislila na ... hm... nešto drugo, i već počela maštati...
Gospoda su već u 10 bili spremni za polazak. Tad sam shvatila da nije u pitanju "ono" igranje, već neko sasvim drugo. Plavuša. Ne može me boja za kosu samo tako promijeniti! Čim smo došli u ciljani dućan, negdje u roku odmah, pao je valjda najskuplji joystick kojeg su imali na policama. Bežični, naravno. Da se može i s kauča igrati, iz ležećeg položaja po mogućnosti.

-A sad idemo doma!- tri su kralja jednoglasno odlučila.
Tu je otprilike završio moj vikend. Ništa od šetnje po dućanima (kad smo već bili u velikom trgovačkom centru i baš sam htjela još samo nešto pogledati), ništa od kupanja, a vikend je baš bio savršen za more i plažu (ako zanemarimo kratki pljusak popodne) i moj novi, još (čitaj:već mjesec dana) neupotrijebljeni badić, ništa od... hm, znate...igrica...hm... U centru pažnje moje vesele trojke bio je kompjuter i nova priručna igračkica.

Ah, dobro. Barem sam imala vremena smisliti neobičan nedjeljni ručak. U mislima, zavijeni opojnim mirisima i okusima, teleportirali smo se u Indiju. Još mi kuhinja miriši po začinima. I uz taj divan miris jednog završenog (ah!) vikenda, zaplovila sam u novi radni tjedan. Klinci su ostali doma. Dio ručka sam im pripremila već ujutro prije posla. Na njima je bilo da kupe hrenovke, skuhaju ih i sve skupa pojedu. Otišlo je dijete moje do obližnjeg dućana. Nakon petnaestak minuta oglasio se telefon na mom radnom stolu.

-Mama, kupio sam hrenovke, ali nisam baš siguran jesam li dobro kupio.- kaže mi.
-Pa koje si kupio?
-Gavrilovićeve, znam da su tebi one najbolje, ali...- usporio je.
-Što ali? Pa dobro si onda kupio.- odgovorim.
-Ali svinjske su...nisu pileće.
-Pa odlično! (ja osobno nikako ne volim pileće hrenovke)
-Ali...a svinjska gripa?- osjetila se nelagoda u njegovom glasu, a meni je došlo da prasnem u smijeh.-I Rupert Grint se od nje razbolio!- uzbuđeno je podignuo glas ukazujući mi tako na svu ozbiljnost ovoga problema.
-??????
-Pa Ron, najbolji prijatelj Harrya Pottera, onaj crvenokosi!
-Aaaaa! To je sigurno jeo hrenovke od svinjskog mesa pa se razbolio!- sad više nisam mogla zadržati smijeh.
-Hmm, nije smiješno!- ljutio se moj sin, odlikaš, mulac od 12ipol godina.
-Hajde, hajde, ne vjerujem da ćeš baš od Gavrilovićevih svinjskih hrenovki dobiti svinjsku gripu.- smirivala sam uzavrelu situaciju. - Da si kupio pileće, možda bi dobio ptičju gripu. Ili kravlje ludilo, ako pojedeš goveđu kobasicu! Samo ti to skuhaj, pa ručajte. I ne brini za tog Rona, bit će njemu dobro.

Tako je završio razgovor. A ja nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Pa čime se sve danas djeca ne opterećuju?! I što smo to napravili od svijeta da više ništa što jedemo nije sigurno?! U tom slučaju, možda je ipak pametnije uhvatit se joysticka i neke dobre igrice. Ionako je sve ovo samo jedna velika igra!