Sandrine's: Muke po majci i pubertetu...ili obratno

Jučer, kao i svakog radnog dana došla sam kući oko pola pet, željna malo mira, mirisa doma, tople hrane i barem pola ure totalnog ljenčarenja... ah, te puste želje... Već prvi pogled na terasu pred kućom rekao mi je dovoljno. Opet, po ne znam koji put, lišće na terasi koje se skuplja već nekoliko dana (osim kad puhne vjetar pa sve raznese) jer je moj stariji genijalac odlučio da mu se ne da skupiti lišće. A među tim lišćem sjaji se i poneki autić kojeg je mlađi genijalac baš tako odlučio parkirati umjesto da ih nakon igre pokupi u kutiju za igračke. I stoje već danima tako parkirani. Ništa ne govoreći (riječima, ali ne i izrazom lica) ušla sam u kuću, no umjesto mirisa doma zapuhnuo me vonj prepune kante smeća koju nitno nije ispraznio (a do baje za smeće gotovo da možeš pljunuti, tu je odmah preko ceste), neopranog suđa i neispranog sudopera, prljavog stola s ostacima skorene hrane koja je valjda ispala nekome iz tanjura i još koječega, jer su isti ti genijalci odlučili da im se ne da pospremiti kuhinju nakon jela. A kauč na kojem sam se željela odmoriti jedva se nazirao ispod silne hrpetine robe koju je stariji, tek nakon što sam se treći put tog dopodneva izderala na njega preko telefona, pokupio sa sušenja, ali naravno, nije mu se dalo to makar malo posložiti da ne izgleda kao da je atomska bomba pala usred dnevnog boravka. I uz sve to, nije mu se dalo skoknuti do dućana udaljenog pedesetak metara od kuće kupiti kruh i mlijeko... S laganom zujavicom u glavi otvorim vrata njihove sobe.... Duboki uzdah, okret na peti, pregrizen jezik i stisnute šake da ne počnem vrištati. Ponekad poželim ostati na poslu 24 sata dnevno nekoliko dana zaredom... ovo je jedan od takvih dana. Pa možda bih i ja mogla odlučiti da mi se jednostavno ne da doći kući! Eh, što je pubertet!
Dok se ručak kuhao, natjerala sam mlađeg da skupa počistimo i pospremimo terasu. Trebalo nam je svega 15 minuta da sve bude čisto. Odnijela sam i smeće dok je dragi zamnom vikao da sam budala jer znamo kakav je dogovor i čija je to obaveza. Napravila sam i sve ono što su njih dvojica dopodne trebali napraviti, ali im se nije dalo, i u miru Božjem, k'o čovjek sjela za stol i fino se najela pašte s bijelim umakom od piletine. I bio je mir. Još uvijek. Čekala sam svojih pet minuta kad i stariji dođe doma iz škole. Nije mi se dalo dvaput vikati. I došlo je tih mojih pet minuta. Gospodin stariji genijalac doslovce se ušuljao u kuću. Znao je on jako dobro da ga čeka moja namrgođena faca. Ni A ni BE od njega, odmah se pokupio u sobu. Da ga nisam očekivala, možda ne bih ni primjetila da je došao. Pravila sam se bedasta nekih 10 minuta, a onda sam ga mirno pozvala u kuhinju.
-Dobra večer...bar su mene tako učili da se kaže kad uđeš u kuću.- rekla sam mu.
-Dobra večer...- jedva je promrmljao.
-A imaš li mi još nešto za reći osim toga?- upitam.
Ništa. Opet ni A ni BE.
-Što ste radili danas dopodne vas dvojica?- još uvijek sam mirna.
A on me gleda kao da ne razumije pitanje i sliježe ramenima -Pa ništa nismo napravili...-zbunjeno traži opravdanje za grijeh kojeg se ne može sjetiti.
-E baš tako, ništa niste napravili!- potvrdim jačim glasom -Ama baš ništa! A što je trebalo napraviti? Koje su vaše obaveze koje NISTE napravili? Ili je možda lakše nabrojati što JESTE napravili? Mislim, to niti ne postoji...
Izraz njegove face, onako kao zbunjeno tele, bio je kao da se baš sad sjetio što se trebalo napraviti. A meni je tlak rastao. Kuhalo je u meni kao u ekspres loncu. Pa sam mu počela nabrajati sve što me dočekalo, a nije smjelo.
-Kada konačno misliš shvatiti da si i ti dio ovoga kućanstva i da shodno tome i svojim godinama imaš obaveze? Ili misliš da je sve ovo Bogom dano samo zato da ti ne moraš guzicu pomaknuti s kreveta? Misliš da tata i ja nemamo dovoljno svojih obaveza i u kući i na poslu? Kako bi bilo da mi odlučimo da nam se ne da izvršavati naše obaveze?- redala su se pitanja, a on je stajao onako s blagotelećim pogledom, povremeno premještajući težinu s jedne na drugu nogu i svako je malo otpuhivao u stilu "joj, dosadna si". Pa je odlučio da mu se više ne da stajati i da bi mogao sjesti. O kako da ne! Nema teoretske šanse!
-Ima da stojiš mirno dok ti se obraćam!- dreknula sam u stilu vojnog zapovjednika dok su mi se u glavi rojile slike najstrože vojničke torture mladih vojnika. Uh, tako bi ga rado natjerala na tako nešto, pa nek onda proba reći "nije mi se dalo".
I dragi, koji je stajao za sudoperom i prao suđe, konačno se uključio u sveopću dreku moralizirajućim pitanjem - Misliš li ti da smo mi zaslužili takvo ponašanje od tebe? Nije te sramota gledat nas mirno u oči, a da baš ništa ne pomažeš u kući? A želio bi novi playstation i tenisice i dobru jaknu i još koješta, ha? Zaslužuješ li ti išta od toga?
A genijalac stoji i gleda jednakim pogledom kao da baš ništa ne razumije zašto smo se mi tako okomili na njega.
-Tražimo li mi od vas dvojice nešto nemoguće i pretjerano? Ne brinemo li se za vas najbolje što možemo, puno bolje nego neki drugi roditelji koje znamo i mi i vi? Ne dobivate li možda dovoljno pažnje, razumijevanja i ljubavi od nas?- nastavio je dragi s očito retoričkim pitanjima - Želimo li mi vama nešto loše u životu pa vas tjeramo na sve i svašta?
-Jesmo li mi možda loši roditelji?- uletim tu ja s pitanjem, a on drekne
-Da! Jeste!
Razrogačenih očiju zatražim objašnjenje te tvrdnje.
-Ne daš mi da sjednem!
E da nije situacija bila takva da sam morala zadržati ozbiljnu facu, pukla bih od smijeha.
-A jesi li ti dao meni da sjednem kad sam danas ušla u kuću? I ne samo danas nego svaki Božji dan u zadnjih nekoliko mjeseci. Jesi li ti meni dao da udahnem miris lavande (svuda po kući imam malene stručke te divne mirisne biljke) ili smrad smeća i prljavog sudopera? Jesi li ti meni dao malo mira u srcu i duši kad dođem s posla? Nisi. E pa ja sad tebi isto tako ne dam da sjedneš! A od tebe tražim barem jednu jedinu stvar kojom ćeš opravdati svoju tvrdnju da nismo dobri roditelji! - srce mi je u tom trenu lupalo sto na sat. Genijalac je stajao bez riječi i pokušavao naći razlog. I nakon gotovo pet minuta je procijedio kroz zube
-Nema. Ne mogu nać' razlog.
-Kako se onda usuđuješ reći tako teške riječi? - dramatično sam dodala, a u tom trenutku zazvonio je telefon.
-Molim? - javila sam se na zvonjavu, a s druge strane čulo se nakašljavanje i šmrcanje.
-Bok, zlato! - lijepo me lagano promuklog glasa pozdravila moja majka.
-Bok, majko, fino ti šmrcaš!
-Čuj zlato, ja bih tebe nešto pitala, al nemoj se ljutit na mene i reć da sam bedasta ili mi prigovarati...- fino se odmah u startu ogradila od mogućih posljedica.
-Pitaj.-rekla sam odmah sluteći da će pitanje biti takvo da bih radije tresnula odmah glavom o zid (čitaj: glupo).
-Jesi li ti zapamtila što su rekli o simptomima svinjske gripe?
-Što će ti to?
-Pa ne znam, sva se nekako čudno osjećam - preplašeno je nastavila- ta temperatura mi nikako ne prolazi i sva sam nekako malaksala, i kašljem i šmrcam...
-Pa to je sve uobičajeno za bilo koju virozu ili početak gripe, bilo kakve, i obične i svinjske, koliko je meni poznato.- odgovorim joj pomalo vrteći očima.
-Joj, a ako je to ta svinjska?
-O majko Božja...-otme mi se uzdah - Ma di ćeš ti uvatit svinjsku gripu, jadna ne bila?!
-Pa ima susjed N. svinje...
E sad mi je već bilo dosta .
-A jesi li možda čula koju do tih svinja da kašlje ili šmrca ili da se osjeća malaksalo?
-Nisam.- odgovorila je tek nakon nekoliko sekundi shvativši da ju zezam zbog njenog prijašnjeg odgovora.
-E pa ako su one dobro, a niste se ni ti ni one družile s nekom novopridošlom zaraženom svinjom, onda je mala vjerojatnost da te strefila svinjska gripa. A bilo bi krajnje vrijeme da odeš malo do svoje doktorice pa neka ti ona kaže što ti je.
-Ma ja sam mislila sutra na groblje svratit...
-Ma svratit ćeš ti na groblje tako itako, ako ne odeš do doktorice, ali na malo duži rok!- nastavila sam ju zezati.
-Da, da, znam ja da bi vi to htjeli! - značajno će ona.
-A kad ono tebi ističe kredit za kuću? -kao iz topa uzvratim pitanjem na njene riječi.
-Za...10 godina - nekako je izračunala.
-E pa do tad nema šanse da umreš od svinjske ili bilo koje gripe! Pa ne misliš valjda meni i sestri svoje dugove ostavljat?! 'Aj ti fino sutra do doktorice i nastavi s otplatom kredita. A na groblje ćeš za par dana kad ti bude bolje. Em nitko odonuda neće otići!
Tim sam riječima završila razgovor s njom, ne znajući dal da se smijem ili da plačem od muke i ovakvih pitanja...
Dragi kroz smijeh tamo kraj sudopera dobacuje -Pa zar mi je to punicu svinjska gripa uhvatila?!
Nisam više izdržala i prasnula sam u smijeh. Tek tada sam shvatila da genijalac još stoji i čeka nastavak paljbe, no u sadašnjem stanju to nije više bilo izvedivo.
-Imaš sreću što je nona nazvala. - pokušala sam vratit ozbiljnost. -Otperjaj u sobu. I nema spavanja dok lektiru cijelu ne napraviš!
A mlađi genijalac... iako je i on trebao biti uključen u "pranje", na prvi znak uzbune odjednom se sjetio da ima zadaću. I tako se na fin način izvukao iz dreka. Baš me zanima što će danas biti...