Što je poslije bilo
Malo pomalo graja se stiša. Uskoro nema više ni miša.
Svatko je kutak pronašao svoj, lav i hijena, žirafa i noj.
I gnuovi što su navijali glasno, i gepardi što se oblizivahu slasno
gledajuć svu tu hranu na kupu. I zmije su svoju pronašle rupu.
Pozaspali svi su umornih glava. Al' nekome ipak još se ne spava!
Malena glava na vratu dugom razmišlja sada o nečem drugom.
Vjetrić ga škaklja, kroz perje piri, govori srcu neka se smiri.
Najveći danas je dobio boj maleni vratar - najmanji noj!
Duša mu puna, strah ga već nije. "Ja ipak mogu!" sretno se smije.
I nitko mu više ne može reći da će od straha opet uteći,
u pijesak zariti glavu svoju - više se neće rugati noju.
"Ja jesam mali, al' se ne bojim. Igrat ću uvijek svim srcem svojim.
I neka svi čuju poklič moj: U boj! U boj za narod svoj!"
No umor ga svlada pa spusti glavu (i zijevne) - na meku travu...
...konačno tišina...
Ova je noć bila kratkoga vijeka. Sunce nestrpljivo na istoku čeka.
Mjesec zijevnu "Još ti je rano, nije zora!" No zvijezde ga zovu pa poći mora.
I eto ti dana u tili čas. Nad mirnom ravnicom prolomi se glas:
"Na noge društvo, ekipo moja, bit će i danas opakog boja!
Trening nas čeka žestok i ljut, neka nam nitko ne stane na put!"
Odjednom strka, mira već nema, cijela se horda na trening sprema.
Jedino vodenkonj živce ne gubi, odveć on svoje salo ljubi.
"Ma kakav trening sad usred ljeta! Još bi me zapala kakva dijeta...
Nek' drugi trče po ovoj vrućini - ja ću se brčkat u svojoj plićini.
Ovako vam ja gledam na to: Vraćam se ja u svoje blato.
Od silne strke zaboli me glava." Lijeno zijevnu "Sad mi se spava."
No majmuni, zebre i krokodili, svi su na zboru već u zoru bili.
U skladnome ritmu vježbat su stali i već prije podna od umora pali,
al' već nakon ručka su stali u stroj vojničkom tempom prolijevati znoj.
Vodenkonj viče "Upomoć, ljudi! Ovi su zbilja za loptom ludi!
Sada je stvarno naopak svijet. Bolest je to -
...došli smo do kraja, nema više...
©2008 Sandrine
| Što je prije bilo | Priče za djecu | Sasvim nova priča |
3 komentara:
Gotovo!
A mi stali na 12.
HOćemo, nastavit ćemo, samo da nam prođe vrijeme adaptacije, i da se malo aklimatiziramo poslije ljeta!
Drage moje Loptice, vi samo polako, meni se nikud ne žuri! Sad sam ja na redu sa vašim slikama, krenule su u "obradu" pa ću počet sad pomalo i njih stavljati uz priče. Pozdrav!!!
joj sandrine koja inspiracija:))
šteta ovo ne objaviti:))
Objavi komentar